Polazeći od teze da su politika i umjetnost dio našeg svakodnevnog života, Haris Pašović, bosanskohercegovački reditelj i direktor East West Centra, prije tri godine je osnovao Sarajevo Fest – Umjetnost i politika, stvarajući svojevrsnu platformu na kojoj osobe iz različitih oblasti javnog života pokreću prijeko potrebni dijalog.

Iako je riječ o veoma mladom festivalu, Sarajevo Fest se etablirao u značajan projekt koji je pronašao svoje mjesto na bosanskohercegovačkoj kulturnoj sceni i naišao na sjajne reakcije publike.

Kroz tri festivalska programa – Digitalni forum, Art Forum i Forum mladih – Sarajevo Fest publici i ove godine nudi bogat i raznovrstan program koji u fokus stavlja kritičko mišljenje i kreativnost kao temelje slobodnog i zanimljivog života.

Nakon prošlogodišnjeg online izdanja, Sarajevo Fest – Umjetnost i politika se dobrim dijelom vraća uživo pred publiku, no u isto vrijeme zadržava i virtuelni dio. Da li su hibridni formati festivala naša nova realnost? Koje su prednosti, a koje mane ovakvih formata?

– Očigledno je da su hibridni formati postali naša realnost. Prošle godine smo mislili da će pandemija trajati neko vrijeme i da će završiti te da ćemo onda moći nastaviti normalno raditi. Sada je jasno da se nikada nećemo vratiti na staro. Hibridni način života je naša nova stvarnost i mi pokušavamo vidjeti šta unutar te nove stvarnosti možemo uraditi, tako da online ne bude samo zamjena za uživo, već sredstvo komunikacije. Pokušavali smo to i prošle i ove godine. S druge strane, ne želimo odustati od živih programa.

Koliko je izazovno bilo, u godini koju je obilježila pandemija zbog koje su brojna ograničenja i dalje naša stvarnost, a sredstva za kulturu značajno smanjena, organizirati festival koji ima bogat i raznovrstan program?

– Bilo je veoma teško zato što su nam sredstva, koja su godinama mala, smanjena. Ipak, te finansijske teškoće dijelimo sa ostalima. Od Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo dobili smo 20.000 konvertibilnih maraka (10.000 eura), drugi festivali imaju mnogo veću podršku i nemam problem s tim ako to pokrivaju programom i sadržajem kao što je to, naprimjer, slučaj sa Sarajevo Film Festivalom. Međutim, nije tako sa svim festivalima.

Ovogodišnji poster festivala, otkako ste ga predstavili, privlači pažnju javnosti. Odakle ideja da spojite rad dvojice velikih umjetnika 20. stoljeća? Koju poruku ovim želite poslati?

– Prilikom izrade vizuala i postera provodimo mnogo vremena razgovarajući. Enis Čišić, dizajner i ilustrator, Enes Huseinčehajić, dizajner s kojim godinama sarađujemo, producent Ismar Hadžiabdić i ja smo mnogo radili tražeći vizuelni izraz i temu.

Ove godine je to hibridni život i ja sam se sjetio Krležine rečenice da „još uvijek majmun drži telefonsku slušalicu“, što je slikovito rečeno jer, koliko god se tehnologija razvija, mi još uvijek nismo savladali osnovne, primarne porive koji nas zapravo vuku u naše korijene kojima evolutivno pripadamo. Dalje smo razgovarali o tome kako mi danas posmatramo stvari i kako je naša percepcija stalno razlomljena, kako smo stalno izloženi najrazličitijim pritiscima koji nas ponekad malo i guše.

Svi mi iz ove ekipe volimo irsko-britanskog slikara Francisa Bacona koji je pravio portrete sa deformisanim fizionomijama gdje se vidi taj užas i tjeskoba savremenog čovjeka. Tako nekako i mi osjećamo današnju stvarnost i tako je nastao taj naš majmun koji ima podijeljeno lice i koji gleda u mobitel.

Iako je riječ o festivalu koji je prilično mlad, činjenica je da je Sarajevo Fest našao svoju nišu i naišao na sjajan odjek publike. Kakvu ulogu ovaj festival ima na bosanskohercegovačkoj kulturnoj sceni?

– Mlad smo festival, tako da publika tek prepoznaje šta je to što mi radimo. Mislim da imamo bitnu ulogu u festivalskom životu Bosne i Hercegovine jer je naš fokus u potpunosti na sadašnjosti, na našoj stvarnosti u kojoj politički element nije dnevna politika. Naš fokus je na politici kao svakodnevnoj aktivnosti svakog čovjeka, politici koja ima učešće u oblikovanju naše stvarnosti, a ne politici u smislu navijanja ili ostvarivanja neke koristi zbog pripadanja nekoj stranci. Jer politika je postala poput biznisa, kao da su to firme, a ne stranke. Mi više ne govorimo o političkim idejama i tome da je politika javni servis, već o tome kako se ko snašao u politici, na kojem je mjestu i kolika mu je plata. Drugi dio festivala odnosi se na stvarnu umjetnost.

Publika je, između ostalog, ima priliku ponovo pogledati Vašu predstavu Mujo, Suljo i Fata u društvu spektakla, kojom ste pokušali rastumačiti zašto smo najsiromašnija i najzaostalija zemlja u Evropi. Skoro deceniju nakon premijere aktuelnost ove predstave je neupitna. Kako to komentirate i jeste li uspjeli odgovoriti na pitanje koje postavljate ovim komadom?

– Meni je toliko strašno što je ta predstava i dalje aktuelna. Kada smo je radili prije deset godina, vjerovali smo da će se ta stvarnost brže poboljšavati, a zapravo se pogoršala. Unutar te predstave imamo film koji smo snimali u Zenici, a koji prikazuje ljude koji stoje ispred javne kuhinje, rudare, ljude koji svakodnevno rizikuju život na ilegalnim kopovima… Ništa od toga se nije promijenilo, a slučajno se dogodilo da je ta predstava prikazana istog dana kada su rudari stupili u štrajk. Dakle, mi smo prije deset godina označili stvarnost, ne znajući tačno šta će biti i onda se dogodi da u trenutku kad pokazujemo predstavu na festivalu rudari štrajkuju ispred vlade. To pokazuje da umjetnici predosjećaju, ne zato što imaju nadnaravne moći, već zato što razumiju dinamiku ljudskih odnosa.

Mi smo i tada na neki način rekli zašto smo najzaostalija država na Balkanu, kroz probleme o kojima predstava govori – zbog korupcije, zbog toga što smo se prepustili tome da neko drugi rješava našu sudbinu, zbog toga što stalno kukamo da nam stranci riješe sudbinu, kao da smo nesposobni da vodimo računa o sebi… To je ono što je očigledno.

Kao društvo ne uspijevamo da napravimo funkcionalnu zemlju iz koje mladi ljudi neće odlaziti. Ovo što se dešava nije dobro i to se neće samo od sebe riješiti. Ne znam zašto sjedimo skrštenih ruku gledajući vlastitu propast, ni šta je potrebno da se ljudi probude. Ne mislim da se to na ulici rješava, rješava se u parlamentu, rješava se zakonskim procedurama, ali kod nas čak ni demokratske procedure ne funkcionišu jer nisu nikada ni zaživjele. To što se događa je jedna velika drama, a istovremeno kad pogledate uopće ne izgleda tako dramatično. Mi se bavimo starim temama od prije 30 godina, umjesto da gledamo šta se sada događa i kako ćemo mi opstati u svijetu koji se toliko promijenio u te tri decenije.

‘Ako se vi ne bavite politikom, politika se bavi vama’ neoficijelni je moto Sarajevo Festa. Je li ovo što se upravo događa na političkoj sceni Bosne i Hercegovine znak da se kao društvo nismo dovoljno i ozbiljno bavili politikom?

– Apsolutno. Mi smo dozvolili sebi da 25 godina slušamo istu političku priču, znajući da je ta politička priča paravan za određene finasijske i druge koristi koje vodeći političari imaju. Za 25 godina nismo uspjeli čak ni započneti demokratski proces. Umjesto toga smo tim političarima dopustili da stvore oligarhije koje imaju nacionalni predznak. Jednostavno smo promašili šansu da još prije četvrt vijeka gradimo demokratsko društvo. Sada je mnogo teško da se to vrati na pravi put i ja istinski ne mogu da predvidim šta će se događati, ali ne mislim da će to biti brzo i jednostavno rješenje.

Kada ste, prije tri godine, odlučili pokrenuti Sarajevo Fest, šta Vam je bila ideja vodilja i koliko ste u svojoj namjeri do sada uspjeli?

– Naša ideja je bila da povećamo značaj kritičkog mišljenja u javnosti, da ohrabrimo ljude da kritički razmišljaju, da im damo materijal za kritičko razmišljanje. Imali smo ideju da mlade ljude upoznamo sa temama i mogućnostima, a da starije generacije podsjetimo da je važno da upotrijebe svoje znanje, iskustvo i mudrost u nekom kreativnom i praktičnom smislu. Prema tome, mogu reći da su naše ambicije umjerene i da u tom smislu imamo dobar rezultat i feedback.

(Al Jazeera Balkans, foto: N1)