Deseci zastava s porukom „Prvak Hrvatske“, počevši od 1992. godine pa nadalje, sve do zadnje titule u sezoni 2018./2019., vise u košarkaškoj dvorani „Dražen Petrović“ u Zagrebu. No tu su još tri na kojima piše „Prvak države 1982.“ te iste takve s godinama 1984. i 1985. Pritom je riječ „država“ otisnuta na vrlo lošem, amaterski urađenom brisu koji prljavo zamućenom bijelom bojom odudara od nijansi ostatka zastave.

Netko neupućen u nedavnu prošlost ovog prostora mogao bi ostati zbunjen, zapitati se što je to prebrisano, e da bi neutralna imenica „država“ bila napisana na mjestu retuširane praznine. Je li to ime države u kojoj je Cibona tri puta osvojila domaće prvenstvo za vrijeme svoje zlatne dekade? One države koja se eufemistički, ali u sklopu sistematično izvedenog ideološkog projekta, naziva bivšom. Kao da je bačena kletva na ime njezino, kruži strah i prijeti grijeh ako bi to ime slobodno, neopterećeno cirkuliralo javnim prostorom i diskursom kao dio vlastite prošlosti. Ispriča mi kolega s Filozofskog fakulteta u Zadru, anegdota je stara već desetak godina, kako su dvije studentice na ispitu uporno koristile termin „bivša država“. Pa mu, cinično-ironičnom kakav jest, pade na pamet da ih priupita: kako se zvala ta „bivša država“? Kratko su zašutjele i potom je jedna rekla da misli da je u imenu bilo nešto kao „slavija“.

Projekt je očito, i društveno slojevito, polučio rezultate ugodne po nacionalistički modeliranu ideološku paradigmu. Nisam nigdje naletio da se piše/govori o „bivšoj Austro-Ugarskoj“, „bivšoj Habsburškoj Monarhiji“ ili „bivšoj Dubrovačkoj Republici“. Zna se da su sve bivše, zašto stoga inzistirati na tautologiji. No ovu jedinu „bivšu državu“ među svim ostalim nestalim, umrlim državnim tvorevinama, kao da je svaki put iznova potrebno ubiti kada je se proglašava bivšom – evo već trideset godina. O njoj to ne govori ništa, ni da je bila dobra ni da je bila loša, ali štošta govori o onima koji se klone imena njenog, pa čak i onda kada su konteksti potencijalne artikulacije takvog diskursa benigni i bezopasni. Poput iracionalno tragikomičnog igrokaza protkanog strahom od mrtvaca za kojeg se sumnja da u sebi nosi klicu zombija, pa ga se ne želi provocirati. Ili je, u nekom drugom zamišljenom žanrovskom scenariju, na djelu strah od učinka magične riječi čijim bi se izgovaranjem probudila bajkovito usnula princeza.

Pojmovi-označitelji nisu tek medij pasivnog zrcaljenja zbilje, već djelatne alatke pri kreiranju društvene realnosti. Naliježe to na teren pasionirane političke borbe za jezik. Zato su tako histerične reakcije na zdravorazumski uvid i konstataciju da stanovnici „bivše države“ govore istim jezikom koji se različito imenuje. Stoga su i tako žustre i groteskne, no zapravo Orwellom protkane aktualne reakcije na dijalekt i akcent jednog voditelja na nacionalnoj javnoj televiziji.

(Portal Novosti)