Aleksandar Vučić nije odustao od velikosrpskog projekta, ali ga vodi drugačijim metodama u želji da ostane upamćen kao ujedinitelj srpskih zemalja, dok se protiv Milorada Dodika i njegovih separatističkih ambicija u Bosni i Hercegovini treba boriti iskazivanjem sile.

To je stav američkog eksperta za politiku Janusza Bugajskog, višeg saradnika Fondacije Jamestown iz Washingtona i bivšeg direktora Istočnoevropskih studija na Centru za strateške i međunarodne studije iz američkog glavnog grada, koji je u intervjuu za Al Jazeeru Balkans sumirao trenutno stanje na Zapadnom Balkanu sa epicentrom u Bosni i Hercegovini.

Bugajski je napisao više od 20 knjiga o zemljama nastalim na području bivših komunističkih država, bio je konsultant američkog ministarstva odbrane i piše za razne medije, između ostalih Washington Examiner i The Hill, a jedna od sfera njegovog interesovanja je i područje Zapadnog Balkana.

Bugajski je krajem prošle godine svjedočio pred Komitetom za vanjske poslove Kongresa SAD-a, gdje je dao preporuke za politiku nove administracije za Balkan. To prilikom je naveo da Dejtonski mirovni sporazum nije dizajniran da bude temelj integrisane države sa efikasnom centralnom vladom, što je dovelo do opstrukcija, nadmoći etnonacionalnog identiteta nad građanskim, te je upozorio i na separatističke težnje entiteta Republika Srpska.

Ta upozorenja stoje, jer Bosnu i Hercegovinu mjesecima potresa blokada srpskih predstavnika, koja je prerasla u otvorene prijetnje člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika i njegove stranke SNSD o rušenju njenog poretka i nezavisnosti bh. entiteta Republika Srpska.

Gospodine Bugajski, kako biste opisali trenutnu situaciju u Bosni i Hercegovini, državi u krizi i blokadi u koju su je uveli srpski predstavnici na čelu sa Miloradom Dodikom, koji sve jače zagovaraju nezavisnost bh. entiteta Republika Srpska?

– Dodik testira međunarodne aktere kako bi procijenio koliko daleko može ići bez većeg povlačenja i potencijalnih sankcija prema sebi. Njegov je proračun da kombinacija faktora može stvoriti pogodan trenutak za otcjepljenje, uključujući paraliziranu Evropsku uniju, rastreseni SAD, regionalno asertivnu Srbiju i garancije Rusije da će služiti kao zaštitnik u slučaju bilo kakve intervencije države Bosne i Hercegovine ili NATO-a u Republici Srpskoj. Također će imati koristi od ambicije hrvatskih nacionalističkih vođa i opšteg stanja frustracije bosanskom vladom.

Svojim odlukama, ponašanjem i izjavama, Dodik se otvoreno ruga međunarodnoj zajednici i praktično radi šta želi, dok se reakcije uglavnom svode na verbalne osude. Ko i kako treba zaustaviti pokušaj cijepanja i rušenja države u njegovoj režiji?

– Najefikasniji način obračuna s Dodikom je pokazati ko je jači na Balkanu. To će zahtijevati trostrani pristup. Prvo, novo vodstvo State Departmenta mora jasno dati do znanja da Washington i Brisel posjeduju sve potrebne dokaze o njegovim koruptivnim aktivnostima. Njegova imovina će se zamrznuti ili oduzeti, te će se pokrenuti krivični postupak, ako ne promijeni svoju politiku. Drugo, Aleksandra Vučića se mora privatno i javno upozoriti da će njegova ofanziva na susjedne države pod okriljem zaštite srpskog stanovništva naići na otpor. To se može kroz različite oblike, pomažući izgradnji efikasne vojske na Kosovu koja toj zemlji omogućuje da se kvalificira za članstvo u NATO-u, kroz veću podršku procrnogorskim strankama u Podgorici, kroz oslanjanje na Zagreb kako bi se kontrolirali hrvatski nacionalisti u Bosni i Hercegovini, te kroz asertivna kampanju za prava bošnjačkih, albanskih i drugih naroda u Srbiji.

I treće, potreban je efikasan regionalni potisak protiv destabilizirajućih utjecaja Rusije. To bi trebalo uključivati ​​protjerivanje ruskih obavještajnih agenata prerušenih u diplomate, poslovne ljude ili aktiviste nevladinih organizacija, antikorupcijsku kampanju usmjerenu na ruske izvore i istiskivanje ruskih državnih propagandnih kanala.

Mislite li da je moguć Dodikov scenario nezavisne Republike Srpske bez novog rata, koji se u Bosni i Hercegovini sve češće spominje?

– Postoji jedno od tri rješenja za Bosnu i Hercegovinu. Prvo je integrirana država, u kojoj centralna vlast u Sarajevu ima ovlaštenja i nadležnosti nad svim ključnim sigurnosnim i vanjskopolitičkim odlukama, a gdje se entitetski i kantonalni sistem zamjenjuje funkcionalnim regionalnim i gradskim vladama. Drugo rješenje je pomak prema etno-teritorijalnoj podjeli, novi rat uz učešće Srbije i Hrvatske, te zapadna vojna intervencija koja bi prisilila još jedan sporazum između zaraćenih strana, a u kojem se promašaji iz Dejtonskog sporazuma ne bi ponovili. Treće “rješenje” je rat u kojem Zapad ne bi uspio efikasno intervenirati iz straha od vojnog sukoba s Rusijom i konflikata zbog granica, teritorija i država koje bi činile regiju u doglednoj budućnosti.

Srbija balansira između Istoka i Zapada, no često ćemo pročitati optužbe da utječe na unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine i Crne Gore, a tu je još i neriješeni problem nezavisnosti Kosova. Može li se reći da se radi o nastavku pokušaja realizacije velikosrpskog projekta ili je u pitanju nešto drugo?

– Vučić je oživio velikosrpski projekt, ali on se više ne vrti oko otvorenog rata, etničkih ubistava i masovnih protjerivanja. Kampanja se oslanja na slabljenje susjeda, dvoličnu diplomatiju i rusku pomoć. Tri mete su Kosovo, Crna Gora i Bosna i Hercegovina. Srbija ne može ponovo apsorbirati Kosovo, ali je mogućnost podjele i dalje ostvariva. Iako je Crna Gora članica NATO-a, Vučićeva politika osmišljena je kako bi pokorila njen suverenitet i tome je podredila vanjsku politiku. Cilj sa Bosnom i Hercegovinom je jasan – otcjepljenje i apsorpcija srpskog entiteta. Vučić želi ući u historiju kao “ujedinitelj srpskih zemalja” i bit će ohrabren slabim odgovorom Zapada na bilo koju od svojih ofanziva.

Mnogi su skloni reći da Dodikovo ponašanje i djelovanje diktira Moskva, ali i da nije jedini, jer se isto govori i za Crnu Goru i dešavanja na Kosovu. Koji je konačan cilj Rusije na Balkanu?

– Kremlj vidi Balkan kao strateško dobro i slijedi najmanje četiri cilja – proširiti svoj geopolitički domet prema Jadranu i Mediteranu, slomiti zapadnu koheziju i potkopati ulogu zapadnih institucija, potkopati prisutnost SAD-a, spriječiti bilo kakve čvrste sigurnosne garancije zemljama u regiji, regrutirati saveznike korupcijom, ucjenjivanjem i podmićivanjem službenika koji mogu pomoći Moskvi.

Također potiče sukobe, jer to doprinosi uznemirenju Balkana i lomi odgovor Zapada. U jednom trenutku, Putin bi mogao računati da bi nasilni sukob preko njegovih surogata u Banjoj Luci i Beogradu pomogao proširiti utjecaj Rusije i odvratiti pažnju od sukoba koje je Moskva kreirala u svom susjedstvu. Vučić bi mogao biti namamljen ili isprovociran u vojni sukob s jednim od susjeda Srbije i dobiti pomoć Moskve. Kremlj bi mogao zaključiti da vrijedi riskirati zapadnu vojnu intervenciju.

Stiče se dojam da SAD zasad ne čini mnogo da smiri tenzije u Bosni i Hercegovini. Treba li od SAD-a očekivati neki odlučniji potez, jer kriza dostiže tačku usijanja?

– Važno je da novi američki izaslanik u Bosni i Hercegovini bude blisko uključen ne samo u izbornu reformu, već i u širi proces integracije države. Evropska unija je izgubila velik dio svoje moći u rješavanju balkanskih sporova jer više ne garantuje da će preostalih šest država postati članice Unije. Bez te poluge, EU je paraliziran, podijeljen i neefikasan. Samo uz dosljedno i istrajno angažiranje SAD-a postoji neka šansa za rješenje krize.

Muamer Tanović (AJB, foto: N1)