U septembru 2021. obilježava se šesta godišnjica ruske intervencije u sirijskom građanskom ratu. Strategija koju je Rusija usvojila protiv zbrkanih i kolebljivih zapadnih strategija omogućila je Moskvi da postigne svoj početni cilj, a to je spriječiti pad režima Bashara al-Assada.

Ovako je penzionirani američki pukovnik Robert Hamilton počeo svoju analizu na web stranici Instituta za vanjskopolitičko istraživanje (FPRI), pod naslovom Vječni ratovi Rusije: Sirija i potraga za statusom supersile, napominjući da se Kremlj, također, ponovo etablirao kao igrač u geopolitici Bliskog istoka.

Međutim, četiri godine nakon ovih preuranjenih izjava, veliki dio Sirije još uvijek je van kontrole Rusije i njenih saveznika, za koje se čini da nemaju pojma kako svoj početni vojni uspjeh pretvoriti u političku pobjedu.

Skupe inostrane avanture Kremlja

Sirijske demokratske snage (SDF), podržane malom, ali snažnom američkom vojnom prisutnošću, još uvijek kontroliraju sjeveroistočnu trećinu zemlje, dok američki garnizon i okolna sigurnosna zona dominiraju kritičnim područjem Al-Tanf, gdje se spajaju sirijska, jordanska i iračka granica.

Hamilton smatra da borba Rusije da se izvuče iz Sirije predstavlja problem, kao što je i veliki problem sve veća iscrpljenost ruskog naroda zbog inostranih avantura Kremlja.

Nedavna anketa koju je proveo ruski Levada centar pokazala je da samo 32 posto Rusa kaže kako je važno da Rusija bude supersila koju drugi poštuju, što je najniža brojka tokom desetljeća vladavine Vladimira Putina, dok 66 posto kaže da je visoki životni standard važniji nego biti supersila.

Hamilton dodaje da borba Kremlja za izlazak iz rata nije njegova jedina geopolitička dilema, napominjući da je nepriznata, ali očita ruska prisutnost u Ukrajini još jedna dilema koja je ušla u sedmu godinu.

Haos koji su Sjedinjene Američke Države ostavile nakon povlačenja iz Afganistana također može prisiliti Moskvu da poveća vojnu prisutnost u središnjoj Aziji.

Još uvijek ograničene vojne moći

Uzimajući sve to u obzir, ove operacije razmještanja mogle bi opteretiti proširene, ali još uvijek ograničene vojne moći Rusije.

Iako raspoređivanje potiče mišljenje Kremlja o sebi kao rastućoj sili i njegovu potrebu da se takmiči sa Zapadom, posebno Sjedinjenim Američkim Državama, to raspoređivanje ne čini ništa da ublaži strahove običnih Rusa.

Rusija nije demokratija, ali njena vlada i dalje mora biti pažljiva prema volji naroda.

Ako Moskva ne uspije uravnotežiti svoju želju za statusom velike sile sa sposobnošću rješavanja zabrinutosti Rusa, njen će ulazak u geopolitiku visokih uloga biti skuplji nego što se očekivalo, zaključio je autor.

(Al Jazeera, foto: Pixabay)