Tačno je godina od kad je „prvi put na demokratskim izborima smijenjena vlast u Crnoj Gori“. Iako je postala notorna, ova je konstatacija uveliko problematična: upitan je demokratski karakter izbora sa masivnim miješanjem barem dvije strane države i jedne crkve, a ono „prvi put“ zapravo se desilo još 1998. pošto DPS (eks SKCG) od tada nema apsolutnu vlast u državi.

No, to nije tema ovoga teksta. Danas je dan za podvlačenje crte ispod prve godine od datuma koji je Zdravko Krivokapić preporučio kao zamjenu za 9. Maj, Dan pobjede nad fašizmom.

Prethodna bi se godina mogla analizirati u 365 slika, jer je nova vlast svakoga dana proizvela više istorije nego što je prijateljski Island proizvede za deceniju. No, kudikamo je humanije po čitaoca i svakako racionalnije uraditi to „u tri lika“, krokijem trojice epigona sistema vrijednosti koji je Crnoj Gori nametan nakon prošlogodišnjih parlamentarnih izbora.

Zdravko Krivokapić

S mnogo više osnova nego što je to Isak Adižes jednom kazao za autoput (u „Živoj istini“), danas se za Zdravka Krivokapića može konstatovati da je zaštitno lice politike „iz ničega, u ništa“. Decenijama jedva primijetni profesor Univerziteta CG posijan je u svijet politike da nikne kao smokvin list za Srpski svet. I do danas, teško se odlučiti da li je Krivokapić inkarnacija Borata na mjestu predsjednika Vlade CG ili vjeran tumač scenarija urnisanja crnogorske države i društva?

Krivokapićev učinak u razaranju građanskog i sekularnog karaktera Crne Gore impresivan je. Što nije definitivan „kriv“ je odlazak Amfilohija Radovića, čovjeka koji je čvrsto držao upravljač procesima. Bez počivšeg mitropolita kao  orijentira, Krivokapić nije mogao biti stoprocentno efikasan egzekutor.

Njegov „tehnički“ um nije uspijevao da obradi političke komande, često oprečne, koje su stizale sa više adresa. Zato se danas može zaključiti da je Zdravko Krivokapić bio pun predizborni pogodak, ali i predsjednik Vlade kojem je GPS počeo da brka signale, što je dovelo do određenih gubitaka na kompletnoj mreži.

Ne, kritike DF-a i Beograda na njegov račun nikako ne znače da se „prvi hirotonisani premijer“ otrgao kreatorima Srpskog sveta, pogotovo Crkvi Srbije. Naprotiv, on nema nikakav vrijednosni konflikt sa centrima moći koji su ga instalirali na vlast. Pokazuje to i ovih dana, spremnošću da dozvoli zlo na Cetinju (iako jedini ima ustavnu moć da ga spriječi), samo da bi opet zadobio milost crkve čiji je poslušnik i vjernik.

Kao takav, i premijer i vjernik, Zdravko Krivokapić je opasno pogrešan čovjek na komandnom mostu. Njegov bilans na kraju prve postizborne godine jeste za bruku, ali bi već na početku druge mogao bi biti za nešto mnogo teže!

Vladimir Božović

Možda će mnoge iznenaditi što je „broj 2“ u ovom tekstu Vladimir Božović, rektor državnog univerziteta, a ne patološki slučajevi klerofašizma, poput Vesne Bratić i herr Vladimira Leposavića ili, po kriteriju funkcije, Aleksa Bečić? Ovaj je Nikšićanin, međutim, srce ideološke tame koja Crnu Goru pretvara u srednjovjekovni svetosavski rezervat „najboljih“ Srba iz rasističkog mita o srpskoj Sparti.

Vladimir Božović je salonski fašista, valjda samo zbog toga što je Crna Gora članica NATO, inače bi odrednica „salonski“ bila višak. Njegovo pravo lice je njegov In4S, opskurna šovinistička jazbina koju je osnovao na Karibima, sprdajući se sa kilavim crnogorskim institucijama. No, daleko od toga da sam krije ko je i šta su mu ciljevi…

Božović važi za ključnog ovdašnjeg čovjeka u kreiranju i sprovođenju planova za stvaranje Srpskog sveta. Iako je godinama studirao i predavao u SAD, njegova mržnja prema zapadnoj civilizaciji i kulturi ravna je jedino njegovoj mržnji prema crnogorskom identitetu.

Čovjek koji, s pravom, ističe da je „kulturno osvajanje temeljnije“ (Rusiji je otvoreno zamjerao što „taj ogroman potencijal nije iskoristila“) sada je na poziciji s koje može ekstremno da doprinese Crnoj Gori na Istoku. Za Vladimira Božovića pravoslavlje i Rusija su sigurna kuća za Crnu Goru, a Crkva Srbije „najvitalniji subjekat“ na koji se Moskva može osloniti.

Brzina i jednoglasnost kojom je Božović postavljen na čelo državnog univerziteta rezultat su bezobzirnosti aktuelne vlasti prema propisima, ali, još više, dokaz bijede kadrovske politike koju je vodila prethodna. Vladimir Božović savršen je simbol „nove“ Crne Gore jer je personifikacija projekta označavanja nacionalnih Crnogoraca kao identitetske devijacije, kao fenomena koji treba da nestane.

Iz popisnih formulara za deset godina ili odmah sa lica zemlje? Po načinu na koji Božovićeva medijska i kulturna kamarila obrađuje lik i nedjelo Ratka Mladića i ostalih ratnih zločinaca, možda upitniku nije mjesto na kraju prethodne rečenice?

Dritan Abazović

Crna Gora je četvrt vijeka bila zemlja savršenog sklada Crnogoraca i manjinskih naroda. Osim prve prve polovine 90-ih, tako je bilo, zapravo, čitav vijek i po. Od kad je knjaz Nikola molio nikšićke muslimane da ostanu u gradu koji je oslobodio, od kad je Ibrahim-begu rekao da zadrži sablju kojom je hrabro branio Bar… Račune su raščistili kao ljudi i junaci i otvorili stranicu zajedničkog života.

Pogrešno je reći da su manjinski narodi pokazali lojalnost Crnoj Gori 21. maja 2006. Na referendumu stvorili su i svoju državu. Od 30. avgusta prošle godine, međutim, malo je Bošnjaka, Muslimana, Albanaca i Hrvata imalo osnova da se ovdje osjećaju kao svoji na svome. Na „terenu“ napadi, u Vladi priprema zakona koji će iseljenike ostaviti bez prava glasa, to je bila nova stvarnost za „manjince“.

Dritan Abazović, etnički Albanac i musliman, studioznim je projektantima Srpskog sveta bio idealan izbor za posao cijepanja Crne Gore po šavovima na kojima su pukle, pa slabo zašivene, sve ostale države Zapadnog Balkana. Ono što je u Regionu funkcionisalo pod paskom i(li) uz prisilu Zapada, u Crnoj Gori (bilo) je način života. Zato je trebalo srušti noseći stub crnogorskog društva – iskonski građanski suživot.

Abazovićeve identitetske performanse i njegova uloga ključnoga logističara u zatiranju Crne Gore kao nezavisne države, arhitekte Srpskog sveta vide kao sjeme iz kojega treba da proklija nepovjerenje, a ako im se posreći i mržnja, Crnogoraca prema svim Albancima i prema svim muslimanima.

Teško je reći da ovakav kakav je – nedorastao izazovima, slojevito iskompleksiran, voljan da ima moć, populista i demagog… Dritan Abazović nije (bio) svjestan da za Beograd ima i takvu upotrebnu vrijednost. Jer, od svih šteta kojima je kumovao u prethodnih godinu, ova je mogla biti najveća. Mogla biti – pošto nema naznaka da se pojavila osjetnija etnička distanca na relaciji Crnogoraca prema korpusima koji se vezuju za Dritana.

No, ta opasnost nije prošla. Potpredsjednik vlade još nije potrošen žeton u prljavoj igri destabilizacije građanske Crne Gore. Njegova provokatorska poruka da je Crna Gora dobila mitropolita i bleferska lakoća davanja državnih garancija da će na Cetinju ustoličenje i protest proteći paralelno i beskonfliktno, zaslužuju dublju analizu od prvog utiska da ih je izgovorila neozbiljna i neodgovorna osoba.

Civilizacijski sunovrat

Premijer Krivokapić, rektor Božović i potpredsjednik Vlade Abazović su trio koji „pokriva“ sve što je dramatično ugroženo tokom prethodnih dvanaest mjeseci: građanski i sekularni karakter države, euro-atlantska spoljna politika, zakonska zaštita istorijske i kulturne baštine, nacionalna i vjerska prava Crnogoraca, lična i kolektivna bezbjednost pripadnika manjinskih naroda… Zaštita ovih vrijednosti bila je obrnuto proporcionalna količini zakletvi u njihovo poštovanje i unapređivanje, naročito za uši stranaca.

Unapređivanja je, doduše, bilo: korupcija, klijentelizam, partijsko i porodično zapošljavanje, selektivno postupanje pravosuđa, netransparentnost i nekompetenstnost javnog sektora… sve te hronične i uznapredovale bolesti stare vlasti, nova je za samo godinu dovela do perfekcije.

Litijaška spomenica postala je potvrda koja garantuje radno mjesto, šubara i kokarda uslov za direktorsku funkciju u nekoj školi ili domu zdravlja, a uz jaku partijsku potporu i dovoljno glasno negiranje genocida moglo se i do fotelje gradonačelnika ili predsjednika skupštinskog odbora.

Klerošovinistička Crna Gora sa dubokim brazdama klerofašizma, dakle, nije ostala samo predizborna najava. Ona je mnogo više stvarnost nego što to DF želi da prizna.

Ogroman doprinos zaživljavanju takvoga sistema vrijednosti, dakako, dale su Demokrate Alekse Bečića. No, tipično za njih: bez originalnoga doprinosa, nikad vodeći, uvijek prateći, radeći sve suprotno od onoga što govore, govoreći suprotno od onoga u što vjeruju (a vjeruju u odbačeni dio političke platforme DPS iz prve polovine 90-ih). Time i „katama“ protiv Brana Mićunovića, međutim, ne dospijeva se u Top 3 za ovu priliku.    

Iako je ovo dominantno politička analiza, ona ponajviše govori o civilizacijskom posrnuću crnogorskog društva. Jednogodišnje iskustvo Crne Gore sa novom vlašću dokaz je da promjene, čak i kad su neupitno potrebne, mogu biti loše. Toliko loše da dovedu u pitanje suštinsku vrijednost svakoga društva: građanski mir.

Crna Gora je preživjela dvije Omer-pašine godine, nema šanse da može još jednu Zdravkovu. Danas, godinu nakon izbora i sedmicu prije najavljenog ustoličenja Joanikija II, to bi moralo biti jasno i ambasadorima država članica NATO.

(Antena M)