Vlada Crne Gore častiće dvadeset i pet hiljada građana sa po tri litre ulja. To nije sve: vlada je ograničila cijenu bijelog hljeba.

Kada kapitalistička vlada pribjegava takvim potezima, to je takoreći potpis pod samodijagnozu da ne radi dobro. Šta bi sa slobodnim tržištem i mantrom da je ono savršen regulator? Šta bi sa investicijama, diversifikacijom privrede, održivim razvojem, digitalnom transformacijom društva, milenijumskim ciljevima… Sa tako naprednom „agendom“ koju realizuju „eksperti“, čovjek bi očekivao da naši penzioneri već lete u svemir. Kad ono: tri litra ulja.

Umjesto penzionera, u nebo je otišla cijena ulja. I cijena svega drugog. Dok ministrica Srzentić ne dovrši kalifornikaciju Crne Gore i penzionerima ne počne dronovima isporučivati kompjutere, dobro je i ulje. No to je, rekosmo, tek znak da vlada, kao što je poznato svima, pa i vladi, radi loše te da populističkim, jednokratnim mjerama, koje su zapravo PR akcija, pokušava zamaskirati katastrofalne rezultate vlastitih (ne)djela. Građani će dobiti ulje, reći „hvala“ vladi, pa kad u tom ulju isprže krompir i meso koji su poskupili, nastaviti kupovati skupo ulje, za čiju visoku cijenu je kriva upravo vlada.

DPS-ova vlade su bile, nominalno, socijalističke. Ta se partija, međutim, ponašala kao da je vode devetnaestovjekovni britanski lordovi ili unuci vlasnika plantaža pamuka; kao da vladaju onovremenom Luizijanom, a ne Ćemovskim poljem i okolinom: svako koketiranje sa socijalizmom smatrali su neprihvatljivim.

Socijalna demagogija Zdravkove vlade (njen performans: prvi dan na posao taksijem, onda pravo u mercedese, ostaće zlatni standard balkanskog populizma) je, dakako, odvratna. Ali ne manje odvratan bio je DPS-ov socijalni darvinizam. Krivokapićeva vlada je, rekosmo, kapitalistička, kakve su bile i sve DPS-ove vlade. No DPS je, čini se, vjerovao u kapitalizam. Ako ništa drugo, vjerovali su u sebe kao kapitaliste. Za Zdravka i njegove, kapitalizam je, kao i „partnerstvo sa EU“, „članstvo u NATO“, „dobrosusjedski odnosi“, tek sredstvo za ostvarenje njihove kleronacionalističke misije – ono što je, u datim okolnostima, nužno da se posao završi.

Dakako, akcija „tri litra ulja“ nije odgovorna socijalna politika, nego manir El Čapa i šefova favela: tako su oni kupovali i kupuju podršku „naroda“.

No čak se i to čini kao „barem nešto“ u odnosu na ledenu odlučnost sa kojom je DPS sprovodio predatorski kapitalizam. Nećete zamjeriti: o tome sam već pisao. Recimo 2. juna 2018, u tekstu „Amfilohije Radović postao vodeći crnogorski ljevičar“. Evo linka: https://zurnal.info/novost/21182/amfilohije-radovic-postao-vodeci-crnogorski-ljevicar.

Tekst je išao ovako:

“Lider srpske crkve u Crnoj Gori, Amfilohije Radović, jednoga je dana rekao sebi: dosta mi je nepravde koju gledam, dosta mi je toga da bogati postaju sve bogatiji a siromašni sve siromašniji, dosta mi je pretvaranja da je Marx bio zlikovac, ne mogu više, reći ću i spasiću dušu.

Onda je Amfilohije sjeo za laptop pa ono što je napisao poslao crnogorskom premijeru Dušku Markoviću, ministru rada i socijalnog staranja Kemalu Purišiću, ministru za ljudska i manjinska prava Mehmedu Zenki, zaštitniku ljudskih prava i sloboda Crne Gore Šućku Bakoviću, kao i Savezu sindikata Crne Gore.

Iz pisma sam, nošen maksimom „što je lijepo, ne trpi šminku“, uklonio dio pravoslavne maskare i pudera, nanesenih na marksističku suštinu tog teksta. U pismu Amfilohije veli:

‘U ovim danima kada se cio svijet sjeća prava i dostojanstva radnika, brojnih muškaraca i žena širom svijeta zaposlenih na raznim mjestima… skrećem pažnju na krajnju obespravljenost zaposlenih u Crnoj Gori. Danas se u Crnoj Gori teško dolazi do radnog mjesta i do prilike da, naročito mladi ljudi, budu angažovani na poslovima koji odgovaraju njihovoj stručnoj spremi i stečenom obrazovanju. Nažalost, još veći problem u odnosu na ovu činjenicu, predstavlja pitanje elementarnih ljudskih prava onih koji jesu zaposleni, i koji rade u raznim, privatnim i državnim crnogorskim preduzećima.

… sa zabrinutošću konstatujem da savremeni crnogorski radnik nema mogućnost da koristi pravo na slobodan dan. Ovoga slobodnog dana nema ni u toku jedne nedjelje, a čak i u periodu koji je duži od sedam dana. Time je radnik lišen onog prava koje je imao i ima kako u prošlom, čak anticrkvenom sistemu, tako i u sadašnjim evropskim demokratskim zemljama.

Međutim, mi danas u Crnoj Gori nemamo problem samo sa nedjeljnim danom, nego i sa periodom odmora radnika (zaposlenih) na nivou godine. Teme poput bolovanja i godišnjih odmora su skoro pa zabranjene u brojnim firmama koje posluju u našoj državi. Gotovo sve crnogorske prodavnice, marketi i ugostiteljski objekti radili su u punom radnom vremenu na Božić, Badnji dan, Vaskrs i Veliki petak! Pa kakvim onda porodicama i kakvoj omladini da se nadamo, ako roditelji i domaćini naših familija nijesu sa djecom bar na te dane? Da bi neko preduzeće radilo na veliki vjerski praznik, bilo je dovoljno da uplati par evra lokalne takse i da tako obespravi desetine ili stotine svojih radnika!

O visini primanja i bijednoj zaradi, koju pod pomenutim uslovima imaju naši radnici suvišno je i pričati! Bojimo se, da je poslije dvije hiljade godina postojanja Crkve Hristove, veliki broj naših vjernika došao u situaciju da se bori sa robovlasničkim tretmanom ljudi, najčešće od onih poslodavaca koji ni sami na svojoj koži nijesu osjetili šta znači mukotrpno zaraditi koru hljeba’.

U zemlji u kojoj vlada ljevičarska stranka, članica Socijalističke internacionale, u koaliciji sa danas jednom, do juče drugom socijaldemokratskom partijom, u zemlji čijem je takozvanom „građanskom sektoru“ Evropska unija u džepove usula stotine miliona eura za, između ostalog, projekte zaštite raznih ugroženih grupa, zaštitom najveće ugrožene grupe, siromašnih, bavi se, jer nema ko drugi, najveća zvijezda i Last Man Standing velikosrpskog nacionalizma.

Vladajuća je „ljevica“ zauzeta proizvodnjom društvene nepravde, armiranjem i betoniranjem nove klase gospodara i njihovih potomaka – jer, zapamtite, djeca vaših gospodara biće gospodari vaše djece.

Građanski su aktivisti zauzeti zobanjem žita iz silosa fondova Evropske unije. A u tim fondovima nema para za zaštitu radnika. Ali ima za zaštitu ptica. Zato, kada je radnike pretuklo privatno obezbjeđenje novog vlasnika ulcinjske solane, nije bilo nikoga da te ljude uzme u zaštitu. Ali se, kada su u bazenima solane krepala tri flamingosa, u Ulcinj sjatila sva sila ambasadora EU i građanskih aktivista, koji su vlasti upozorili da teror nad pticama mora prestati, a solana mora biti očuvana, doduše ne kao mjesto gdje neki ljudi rade i od toga izdržavaju svoje porodice, jer na Solani radnika više nema, ni koliko krilatih konja, nego kao važno stanište ptica na njihovom putu od sjevera ka jugu. I obratno.

Kad je tako, radnike je, nakon što je zbrinuo Slobu, Radovana, Šešelja i Svetozara Marovića, u zaštitu uzeo Amfilohije.

Kad je tako, ključni i, pravo govoreći jedini tekst crnogorske ljevice u 21. vijeku napisao je Amfilohije.

Je li Amfilohijeva aproprijacija lijeve ideologije incident ili najava nove strategije djelovanja organizacije (zapravo mreže organizacija) kojom on komanduje, ubrzo ćemo znati. Svejedno, valja zabilježiti događaj.

Jer, rezultati te aproprijacije znaju biti gadni. U Americi su se, recimo, liberali (koji sebe lažno zovu ljevicom) tokom predsjedničke kampanje bavili transgender javnim wc-ima, dok se Trump bavio radnicima iz Detroita i Teksasa koji su ostali bez posla. Rezultat toga vam je u Bijeloj kući. U Mađarskoj je nacionalizacije, umjesto da to čini ljevica, naredio Orban. Širom Istočne Evrope antiimigrantski fašizam raste, između ostalog, hranjen i strahom ljudi da će im stranci uzeti radna mjesta.

No ništa manje gadna nije ni strategija crnogorskih independista i evropejaca koji su, u ime patriotizma, da ne bi ugrozili „obnovljenu crnogorsku nezavisnost“, odlučili da na oba oka, pa i na treće, zažmire na socijalnu kasapnicu kojom upravlja državotvorna partija.

Kada budu shvatili da je brutalni turbo-kapitalizam koji su odlučili ne vidjeti zapravo najveća prijetnja državi o kojoj brinu i njenoj nezavisnosti, biće kasno. Ono što je trebalo biti njihovo polje borbe već će biti zauzeto: na tom polju će se vijoriti Amfilohijev barjak.

I bi tako.

(CdM, foto: Tanja Draškić Savić)