Nije to posve neuobičajena stvar, barem ne u današnje vrijeme: to, naime, da cijela nacija svoje bijedne, uzaludne živote troši viseći pred televizorima, iz dana u dan gledajući reality show u koji će prepredeni producenti u gomilu praznih ljudskih kutija gurnuti i dva alfa mužjaka, da milijunska publika na kauču onda mjesecima čeka kad će se dva pavijana najzad muški dohvatiti šakama, nogama i razbijenim bocama iz sponzorskog frižidera, pa da konačno vidimo čija majka crnu vunu prede, a čiji ćaća svima turu plaća.

Srbi, recimo, to gledaju već dobrih petnaest godina: prvotna ideja bila je, doduše, da nacija svoj život potroši čekajući reality seks, ali dobra stara tučnjava na koncu se pokazala boljom. Više od ženske sise Balkance uzbuđuje samo razvaljena muška čeljust.

Nije to, kako rekoh, posve neuobičajeno. Ono što jest neuobičajeno je činjenica da se u Hrvatskoj ta stvar, umjesto u noćnom programu neke njemačke komercijalne televizije, emitira u informativnom televizijskom prime-timeu, pa Hrvati umjesto šupljih i sisatih statistica gledaju predsjednika parlamenta i ministra vanjskih poslova, dok su im dva nepomirljiva alfa mužjaka – predsjednik Vlade i predsjednik Republike.

Show je na koncu ispao zanimljiv točno toliko koliko biste i očekivali od realityja u kojemu se krvav tarantinovski konačni obračun čeka od dvojice ugojenih štrebera iz Tuđmanovog katoličkog diplomatskog internata koji se kliču Zoki i Plenki, kao da su sad ispali iz spomenara kluba obožavatelja „Neki to vole vruće“ – jedan anemični birokrat glasa i retorike telefonske sekretarice, drugi nervozni poštar zarobljen u tijelu državnog revizora pred prijevremenu penziju – dok u pozadini navija, ciči i podvriskuje treći, sin privatizacijskog pobjednika i nekadašnjeg partijskog sekretara na svinjogojskoj farmi, uz svesrdnu ciku, vrisku i podršku četvrtog, vječnog i vjernog kumordinara Žorža sviju hadezeovskih glavara, o kojemu publika zasad treba znati samo to da se zove Njonjo.

Žešći bismo fajt dobili da smo kamere namjestili u trpezariju svećeničkog staračkog doma Sveti Josip na Kaptolu, ili u biblioteku Razreda za filološke znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Mjesecima tako Zoran Milanović i Andrej Plenković – dva podbuhla i otečena ega sapeta u tijesne košulje prenapregnutih kragni – maltretiraju naciju svojim verbalnim inkontinencijama, provokacijama i dosjetkama na razini ekskurzije srednje birotehničke škole, svađajući se tko ima duže ono što se u svađama birotehničkih štrebera ne spominje naglas.

Kako to izgleda uživo, vidjeli smo nekidan, na proslavi osamdesete godišnjice partizanskog ustanka u Brezovici kraj Siska, gdje su ih sad već pomalo očajni producenti showa smjestili u prvi red, jednog uz drugog. Premijer Plenković taman je smjestio svoj trup na stolicu kad se u kadru ukazao predsjednik Milanović, najveći huligan hrvatske politike, nabrijan i spreman za borbu: čim su vidjeli da je stigao u odijelu bez kravate, Hrvati su znali da ih čeka još jedna bespoštedna MMA borba. Samo Milanović, najveći frajer hrvatske izvršne vlasti, može sebi dopustiti pojaviti se bez kravate – jebe se njega za red i dobre običaje, uzdisali su njegovi navijači – dok je Plenković proklinjao svoj dobar odgoj i peticu iz diplomatskog protokola, po tko zna koji put čvrsto odlučivši da će sljedeći put i on odlučno, muški poslati u smokve i tatu i mamu, i pojaviti se na nekoj godišnjici bez kravate. Pa sve u… pa sve vrit.

Bilo je kao u vesternu, točno se mogla čuti usna harmonika Ennija Morriconea, milijardu volti treperilo je suhim i vrelim lipanjskim zrakom – zaštitari s onim fusilli manistrama u ušima ogledali su se i diskretno opipavali pod sakoima – kad je predsjednik Republike prišao predsjedniku Vlade i pružio mu ruku.

– Šta je, Plenki? – procijedio je onda Milanović. – Jesi li glasao za mene?

„Šta je, Plenki, jesi li glasao za mene„?! Gdje je li glasao za njega, kad je li glasao za njega, na kojim izborima je li glasao za njega? Kakvo je to pitanje, „jesi li glasao za mene“?

Punih mjesec dana prošlo je, eto, otkako su se predsjednik i premijer posljednji put vidjeli, raspravljajući onomad na Vijeću za obranu o nabavi višenamjenskih borbenih aviona, punih mjesec dana imao je Zoran Milanović da domisli kakvu jebačku repliku, razorni neki punchline kojim će jednom za svagda dokrajčiti svog arhineprijatelja, i što je najbolje čega se dosjetio? „Šta je, Plenki, jesi li glasao za mene“?!

Razmišljao je valjda Milanović da li da lijevom rukom sastavi Plenkija u bradu, pa nogom odbije sa stolice, i na kraju jačom desnom rukom zabije u zemlju, ili da ga surovo svisoka pita je li glasao za njega. Pa onda – shvativši da je dosta bilo rukavica i da je ovo borba do istrjebljenja – odlučio da premijera, ko ga hebe, pogleda ravno u oči i kaže: „Jesi li glasao za mene?“ Ili, još bolje: „Šta je, Plenki, jesi li glasao za mene?“

Dramatično je Brezovicom odzvanjala Morriconeova usna harmonika, milijardu volti treperilo je suhim i vrelim lipanjskim zrakom – ustravljeni publikum instinktivno je uzmakao korak unazad – kad je Andrej Plenković prihvatio predsjednikovu ispruženu ruku.

– E, moj Zoki! – iscijedio je kroz zube premijer. – Ruka bi mi usahla kad bih glasao za tebe!

„Ruka bi mi usahla kad bih glasao za tebe“! Wow! Samo tako, isprve, bez razmišljanja, „ruka bi mi usahla“, bum, paf! Kao da se cijeli život mlati s tipovima koji na svečanim obljetnicama zaustavljaju ljude i pitaju ih jesu li glasali za njih. Kakav mozak! Recite, tko bi se od vas toga dosjetio? Razmišljao je premijer valjda da li da onako iz stolice lijevom nogom odvali Milanovića u bradu, pa laktom zakuca u zemlju, i na kraju mu jačom desnom nogom razvali slezenu, ili da mu surovo svisoka uzvrati kako bi mu ruka usahla kad bi glasao za njega. Pa onda – shvativši da je dosta bilo rukavica i da ljudi očekuju fajt – odlučio da predsjednika, ko mu hebe hater, pogleda ravno u oči i kaže: „Ruka bi mi usahla!“ Ili, još bolje: „E moj Zoki, ruka bi mi usahla!“

Kakav je to bio sukob, dandanas se priča o njemu! „Šta je, Plenki“ – „e, moj Zoki.“ Što je bilo dalje niti se usudim pomisliti, niti znam, jer sam prestravljen isključio televizor. Kao da su se na team buildingu neke telekomunikacijske tvrtke u glampingu na Plitvičkim jezerima na bezglutenskom doručku dohvatila dva najjača menadžera korporativnih komunikacija. Kad već nije svojim čuvenim biiipom cenzurirala njihov eksplicitan rječnik, televizija je gledatelje morala barem upozoriti na „uznemirujući sadržaj“.

Nije, naravno, prvi put da su se negdje zakačili predsjednik i premijer, povijest parlamentarne demokracije dugačka je kronika nemirnih kohabitacija izabranih predsjednika i koalicijskih premijera, neki od njih i danas se izučavaju na političkim naukama, cijele su biblioteke ispisane o ratovima koje je, recimo, s vajmarskim kancelarima vodio njemački predsjednik Paul von Hindenburg. Pa ako već i nije jedina mjera kolosalne hrvatske političke beznačajnosti, sukob Milanovića i Plenkovića svakako je jedna od preciznijih: naraštaji studenata zagrebačke politologije učit će tako o historijskom sukobu na vrhu 2020/21. godine, i onom čuvenom „Šta je, Zoki – e, moj Plenki“.

– Ne, ne, ne! – izderat će se onda sijedi profesor vraćajući studentu indeks. – Nije „Šta je, Zoki – e, moj Plenki“, nego „Šta je, Plenki – e, moj Zoki“!

Cijele ostatke svojih bijednih i uzaludnih mandata, kako stvari stoje, te će sitne dvije ego-kockice, nadute kao par kitova nasukan na vrelom pijesku, provesti mjereći čiji je duži i svađajući se poput prgavih bečkih dječaka, sve praćeni cikom i vriskom Njonje i Šonje: od pravog, muškog obračuna nogama, šakama i klamaricama, sad je već izvjesno, nema ništa – sve da se na koncu i potuku, najviše što možemo očekivati jest da jedan drugome počupaju kosu – i možda je stvarno vrijeme da producenti ovog rijetko dosadnog realityja ipak razmisle o seksu.

Pa da konačno vidimo čija majka crnu vunu prede, a čiji ćaća svima turu plaća.

(Portal Novosti)