Jedan kandidat smatra da Crnogorci ne postoje, jer su oni – Srbi. Mišljenja je da je crnogorski jezik srpski, da cjelokupno crnogorsko pravoslavno sakralno nasljeđe treba biti pod kontrolom državne crkve Republike Srbije. Drži, još, da je Crna Gora stara srpska država.

Međutim, tu je i “naš” kandidat. Za razliku od prvog, taj “naš” kandidat drži kako Crnogorci ne postoje, jer su oni, zapravo, Srbi. Mišljenja je da cjelokupno crnogorsko pravoslavno sakralno nasljeđe treba biti pod kontrolom državne crkve Republike Srbije. Drži, još, kako je crnogorski jezik srpski, a Crna Gora stara srpska država.

Prvi kandidat smatra da podružnica Srpske pravoslavne crkve nema stvarnu, nego tek izmaštanu autonomiju u okviru Srpske pravoslavne crkve, čiji je mitropolija tek jedan od jednako bitnih organizacionih djelova. Po njegovom mišljenju, mitropolija ne može odlučiti suprotno volji beogradskog sjedišta. Mitropolija, prosuđuje, ima autonomiju kakvom se u odnosu na sjedište kompanije, hahahahaha, mogu podičiti McDonald’s restorani-franšize.

“Naš”, pak, kandidat, a naročito njegovi promoteri u Crnoj Gori, imaju posve suprotno mišljenje: da je mitropolija autonomna. Taj stav temelje na tome što je, smatraju, mitropolija jedan od organizacionih djelova Srpske pravoslavne crkve, te, kako ističu, ne može odlučiti suprotno volji beogradskog sjedišta. Pa se, po njihovu sudu, u slučaju mitropolije koju “naš” kandidat ima ambiciju da vodi, radi o autonomiju kakvu u odnosu na sjedište kompanije imaju McDonald’s restorani-franšize.

Iz rečenoga je jasno da je ulog veliki, da od izbora jednog od kandidata zavisi budućnost mitropolije: da li će ona biti tek jedna od podružnica SPC pod punom kontrolom te organizacije, ili pak jedna od podružnica pod punom kontrolom SPC.

Drama, brate…

Izbori papa, patrijarha i mitropolita su za fanove zagrobnog života ono što je Eurosong za ljubitelje kempa: spektakl sezone. Ukoliko mislite da je poređenje neumjesno… šta da vam kažem: ovo je nova Crna Gora, moraćete se na nju navići. Kako bilo, sva su interesovanja, ukoliko su zakonita, legitimna i u rifrešovanoj – ako sam dobro razumio, “inkluzivnoj” – Crnoj Gori za sve njih mora biti mjesta: kako za one kojima su važne ikone, tako i za one koji su više zainteresovani za modne ikone. Mediji neumorno izvještavaju o pikanterijama vezanim za izbor i licitiraju šansama takmičara. Koji ne mogu postati veći od institucije – kako crkve, tako ni Eurosonga – ali će, neizostavno, dobiti slavu i uticaj.

Od toga ko će biti mitropolit i koga će, među političarima, on podržati zavisi raspored snaga u srpskom bloku u Crnoj Gori. Otud frka. Kako sada stvari stoje, ko god postane mitropolit, podržaće Front – Joanikije je, očito, razumio da je to uslov da ga Vučić zamitropolituje, pa je napao Krivokapića, koji je u Beogradu, na, kako bih rekao, flambojantan način lobirao za njega. Ispostavilo se da Joanikije računa da mu Zdravko, pomažući mu, samo odmaže, pa se ogradio od njega.

Vučićevi mediji su, tako, javili kako je Zdravko “pijan upao među vladike”. Ako su slagali – ne bi im bilo prvi put, naprotiv: javiću vam ako nekad objave istinu. No ako je to ipak tačno, dozvolite: standing ovations za majstora. Mislim da je vrijeme da i mi koji ga neumoljivo kritikujemo, pokažemo malo bratske ljubavi za Zdravka. Čovjek je, naime, hodajući rokenrol. Čovjek je Sid Vicious balkanske politike, najživopisnija pojava na ovdašnjim političkim scenama, još otkako se Nazif Gljiva kandidovao za predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Ako je u Beogradsku patrijaršiju doteturo razvaljen, zavijajući “My Way” i razvalio žurku, to je neprocjenjivo. Nije to, kako tvrdi Milan Knežević, nezabilježen skandal. Ne: to vam je, braćo i sestre, pank.

(CdM, foto: Tanja Draškić Savić)