Rade Šerbedžija, ovogodišnji laureat Festove nagrade Beogradski pobednik, od početka pandemije sve vreme je bio uz svoju publiku. Preko svog Fejsbuk naloga je govorio poeziju, onako kako samo on ume, da je zavole i oni koji se za nju nikad nisu interesovali. Recitovao je i pevao stihove hodajući kroz istarske krajolike ili iz sopstvenog doma. Delio je svoja razmišljanja, brige i čuđenja, činio da se manje osećamo sami. Kad smo se svi prenerazili snegom u aprilu, Rade se javio nasmejan iz maslinjaka radujući se čudima prirode, a kad je stigao ovde, objavio je snimak gde sa prozora svoje hotelske sobe peva „Beograde na ušću dveju reka ispod Avale“. Na početku razgovora za Danas kaže da mu nagrada Beogradski pobednik znači i da ona predstavlja „uistinu veliku čast za svakog filmskog radnika“.

– Fest je jedan od najvažnijih filmskih festivala u Istočnoj Evropi, a za mene je naročito važan jer je to neko priznanje za sve one filmove koje sam snimao u bivšoj Jugoslaviji a i poslije po širokome svijetu. Posebna mi je čast biti u tako sjajnom društvu ovogodišnjih „Beogradskih pobednika“ kao što su veličanstveni Puriša Đorđević i Miljen Kreka Kljaković – ističe Šerbedžija.

Kakav značaj po vašem mišljenju ima Fest kao manifestacija, da li biste podelili s čitaocima Danasa neka sećanja i susrete s ovog festivala?

– Još uvijek je to veoma značajan festival. Iako treba tek dostići slavu nekadašnjega Festa u vrijeme vladavine „crnoga vala“ jugoslovenskoga filma, predvođenoga sa Makavejevom, Pavlovićem, Petrovićem, Žilnikom, Mimicom, Babajom, Klopčićem, Hladnikom i ostalim sjajnim režiserima jugoslovenskoga filma krajem šezdesetih i sedamdesetih godina. Bilo je to vrijeme istinske dominacije naših filmova koji su pobjeđivali na najznačajnijim svjetskim festivalima. Bilo je to vrijeme kada je ta Jugoslavija bila lider Pokreta nesvrstanih i neki most između Istoka i Zapada. Sretali smo u to vrijeme u Beogradu mnoge velike filmske zvijezde. Za mene je poseban bio događaj jedne godine, kada nam je došao veliki Francis Copola. Bojana i Dušan Makavejev, koji su se otprije sa njim poznavali, zamolili su nas, nekoliko mlađih glumaca, da budemo Copolini domaćini i da mu pravimo društvo. Želio je te večeri odmah da ide u teatar jer je, kako je rekao, želio vidjeti u koju je to zemlju došao. Očito je čitao Alberta Kamija, koji je to napisao u jednom od svojih eseja – „Ako želiš upoznati zemlju u kojoj nikada nisi bio, najprije otiđi u kazalište.“ Odlučili smo ga odvesti u Atelje 212, gdje se davao Bulgakovljev „Gospodin de Molier“ sa Zoranom Radmilovićem u glavnoj ulozi. Molio nas je da kažemo glumcima da će se, nažalost, samo pola sata zadržati u teatru, zbog obaveza koje je još imao te večeri. Kasnije je bio veliki party i mi smo uživali družeći se sa njim i slušajući njegove sjajne priče o Americi i uopće o filmu. Među nama je bila i naša Milena Dravić i Neda Arnerić i Dragan Nikolić i još nekoliko nas mladih filmskih glumaca. I čini se da je i Copola uživao u našemu društvu. Sve je bilo kao jedan njegov lijepi i poseban masterclass… A onda su se, odjednom, iz mraka pojavili neki čudni estradni tipovi sa nekim kič ljepoticama, koji su sa sobom donijeli ukus provincije, jeftinog alkohola i narodnjaka… Bili su dozlaboga iritantni, tako da je Copola u jednom trenu dohvatio gitaru i počeo pjevati i improvizirati neku pjesmu aludirajući na te jugoslovenske „ljepotice noći“… Bilo nas je sram…

Na Festu će biti prikazan film „Ribanje i ribarsko prigovaranje“, u kome igrate naslovnu ulogu. Šta je po vašem mišljenju ključno za dobru ekranizaciju literature, koliko su ovdašnji reditelji hrabri u tom kontekstu? U „Ribanju“ igrate pesnika i razmaženog plemića Petra Hektorovića. Kakvo iskustvo nosite iz rada na ovom filmu, nalazite li nešto aktuelno u njemu, nešto što je važno za nas sada i ovde?

– To je film o jednom značajnom hrvatskome pjesniku i piscu iz 16. stoljeća. Priča je lijepa i zanimljiva i mislim da je Milan Trenc napravio dobar film. Govori se na starohrvatskome jeziku, tako da ima dosta arhaičnih riječi i današnjem gledaocu je apsolutno potreban prijevod da razumije veliki broj riječi. Ali ja sam u tome uživao… Ja uopće volim originalne jezike i narječja kao na primjer kajkavski ili čakavski, ili neki stari vranjanski akcent… To su živi jezici i zapravo su mnogo ljepši od naših štokavskih, to jest štakavskih jezika kao što su suvremeni srpski ili hrvatski jezik. Film je bio jako zahtjevan jer je trebalo napraviti i scenu i kostime iz toga vremena, što je ponekad bilo uistinu teško s obzirom na mali fond sa kojim smo raspolagali. Ali na kraju je ipak, mislim, sve dobro ispalo. Ono što mi se čini posebno važno jest Hektorovićevo osjećanje panslavizma… Jedna od njegovih teza jest da je staroslavenski jezik bio u to doba najveći jezik na svijetu što i jest bila istina jer su tim jezikom govorili Poljaci, Česi, Slovaci, Bugari, Srbi, Hrvati, Slovenci, Crnogorci i Bosanci… I svi su se mogli dosta dobro razumijevati… I bilo nas je više nego Engleza ili Njemaca ili Francuza… Ali ono što najviše pamtim sa toga snimanja jest otok Hvar. Taj prelijepi otok i ti divni ljudi. Dostojanstveni, vitki i visoki. I tako nekako posebni…

Imali ste nedavno svoj prvi virtuelni koncert, kakav je bio osećaj svirati bez publike i koliko su vam značili u tom smislu gosti na vašem koncertu?

– Ova situacija sa koronom je najviše pogodila kazališne radnike, ali mi je drago da smo nekako uspijevali da se borimo sa tom teškom situacijom. Bilo je čudno igrati predstave za mali broj publike koja je nosila maske na licu. To je naročito bilo teško za komedije, gdje su izostajale prave reakcije publike, jer teško je nasmijati se pod tom maskom, pod kojom je teško i disati dva sata. Još je gore na virtualnim koncertima, kada izostaje svaka interakcija publike. Ali bolje je i to, nego da se ništa ne događa. Ja sam se dobro sjetio pa sam pozvao troje gostiju na svoj virtualni koncert tako da sam preko njih zapravo ostvario kontakt sa čitavom mojom publikom koja je koncert gledala preko TV. Imao sam sjajne goste Gabi Novak i Matiju Dedića… Tako da sam bio jako zadovoljan sa svime…

Skoro vas je pomenuo glumac Nikola Kojo ocenivši da ste vi tip dramskog umetnika koji se baš svakoj ulozi daje do kraja. Da li ste uvek bili adekvatno vrednovani za takvu vrstu posvećenosti, jesu li kriterijumi u oceni glumačke igre danas drugačiji nego u vreme kada ste vi počinjali?

– Eh, dragi Nikola Kojo… tako divan glumac i čovjek… Volio bih sa njim igrati na filmu… Beograd je prepun sjajnih mladih glumaca. Kada je Lenka nedavno režirala u Beogradskome dramskom pozorištu „Ružni, prljavi, zli“, ja sam dolazio na probe i uživao sam gledati te mlade nove beogradske glumce… Da. Volio bih sa njima igrati. Da im dam ono što je Ljuba Tadić bio za mene. Uvijek starije generacije misle kako su bili bolji od generacija današnjih. A ja se ne usudim to tvrditi. Ja mislim da svako vrijeme ima svoje heroje i heroine i da tu postoji neka pravda…

Dok ste se razvijali kao glumac, da li je na vas neko uticao?

– Na mladoga umjetnika toliko toga utječe i ima značaja u kreiranju njegove ličnosti. Od knjiga koje čita, filmova koje gleda, ljudi sa kojima se druži i života koji upija i živi. Velika je lista stvari koje bih mogao nabrojati a koje su imale i ostavile utjecaj na moj umjetnički razvitak. Moj profesor Kosta Spajić, zatim filmski režiser Živojin Pavlović, u čijih sam pet filmova odigrao glavne uloge, što smatram i najvažnijim svojim filmskim uspjesima. Što se uzora tiče, u profesiji kojom se bavim, to su zasigurno bili Ljuba Tadić i Fabijan Šovagović. Sa mojim Ljubom sam postao jedno vrijeme nerazdvojni prijatelj i danonoćno smo se družili. Bio sam sretan čovjek koji je toliko tajni od njega saznao.

Koja vas je uloga intimno najviše promenila i zašto?

– Ja spadam u glumce koji se ne identifikuju do kraja sa svojim ulogama. Uostalom, to bi bilo i nemoguće s obzirom na to koliko sam uloga u pozorištu i na filmu odigrao. Mogu da govorim o ulogama koje su za mene, kao glumca, najviše značile. Što se pozorišta tiče to su u mladosti bili Hamlet, Per Gint, Melkior i neke od uloga koje sam igrao sa svojim partnerom Miodragom Krivokapićem u predstavama KPGT. A sada, da tako kažem, u zrelim glumačkim godinama, to su moje uloge koje radim sa svojom Lenkom u našem kazalištu Ulysses, od kojih je Kralj Lear, koga igram već dvadeset godina, postao, čini se, uloga moga života. A što se tiče filma, uz uloge u filmovima Živojina Pavlovića, tu bi vjerojatno trebalo pribrojati onoga harmonikaša Vitu u divnome filmu „Život je lep“ Bore Draškovića i nekoliko uloga u filmovima Gorana Markovića, Rajka Grlića i Lordana Zafranovića… Tu je, naravno, i film Milča Mančevskoga „Prije kiše“ sa kojim smo pobedili na Veneciji, dobili nominaciju za Oskara i koji mi je otvorio vrata u svjetskome filmu.

Imate talentovanu decu i suprugu i to na pristojan način umete da istaknete. Da li ste brinuli da će zbog vaše veličine oni nepravedno ostati u vašoj senci?

– To se na sreću nije dogodilo jer Lenka je kazališna režiserka i mnogo je sjajnih predstava napravila u kojima ja nisam sudjelovao. Ali, volim sa njom raditi jer se sjajno razumijevamo i u umjetnosti i u životu. A što se tiče mojih petoro djece – Danilo je uspješan filmski režiser, Lucija je uspješna glumica u Hrvatskoj, a od ove Lenkine i moje tri kćeri niti jedna se ne bavi glumom. No, sretan sam da su uspjele završiti škole i steći visoko obrazovanje. Vanja je završila Pravni fakultet u Brisbenu u Australiji, Milica upravo završava muzičku akademiju u Liverpulu a Nina je, nakon završenog koledža u Filadelfiji, odlučila da neko vrijeme živi u Beogradu. Sve tri naše kćeri imaju inostranu edukaciju i engleski je njihov prvi jezik, ali smo ih u jednom trenutku doveli u naše krajeve da nauče dobro naš jezik, tako da sada mogu da idu kuda god hoće, kao visokoobrazovani i slobodni ljudi.

Kazali ste da volite da proslavljate sve praznike, pogotovo Prvi maj, praznik rada – čini li vam se da radni ljudi željni odmora previđaju zašto se obeležava ovaj dan, zaboravljaju na prava koja im se sve više uskraćuju?

– Bojim se da ovoj našoj radničkoj klasi niko i ništa više ne može pomoći. Zaboravili su na dobrobiti socijalističkoga društva, koje ih je svojevremeno štitilo i osiguravalo pristojan život i sada se koprcaju u uvjetima brutalnoga liberalnog kapitalizma. Svjesni su oni teškoća kroz koje prolaze u svojim životnim neprilikama, ali će opet, kada dođe vrijeme glasanja, izabrati one koji brane, spominju i kunu se u njihove „povijesne nacionalne ideale i politike“ a ne one koji bi se pravednije bavili organiziranjem boljeg životnoga standarda i ekonomskim progresima.

Ne volite da komentarišete aktuelna politička zbivanja, što je i razumljivo pored toliko nesuglasica. Verujete li u to da danas jedino neki ekološki pokret može da nas ujedini?

– Da. Jedino u te pokrete i vjerujem. Mislim da se svi trebamo učlaniti u stranku Zelenih i pokušati svim snagama sačuvati ovu našu planetu Zemlju od propasti koje joj prijete zagađenjima zraka, prirode, ozonskim rupama, potresima, opasnim i nepoznatim virusima i sličnim katastrofama kojih smo svakim danom svjedoci. A što se politike i političara tiče, imam samo jedan jedini komentar, a to je monolog Don Huana o licemjerju. Prilažem ga za kraj ovoga moga intervjua da barem malo dotakne našu svijest i savjest.

„… Licemjerje je porok po poslednjoj modi, a ljudi svaki porok koji je u modi smatraju krepošću. Danas je najbolje igrati ulogu časnoga čovjeka a biti licemjeran, umjetnost je koja donosi velike koristi… Uzak se krug ljudi, koji se znadu pretvarati, povezuje sa celom strankom. Ako tko napadne jednoga od njih, digne ih sve protiv sebe. A oni koji su časni i pošteni, oni su, kažem ti, uvijek tuđe budale… Oni lakoverno upadnu u mrežu njihova licemerja i slepo podržavaju te majmune u njihovim nedelima. Što misliš, koliko ih ja poznajem koji su se na taj način prikrili, ogrnuli plaštom vjere i koji pod tim plaštom imaju pravo da budu najgori ljudi na svijetu… Ništa ti ne koristi da ih prozreš i da znaš za njihove spletke. Ljudi ih zbog toga neće ništa manje cijeniti… Dovoljno je da idu pognute glave, da pobožno uzdišu, da dva tri puta prevrnu očima, pa da pred svetom poprave sve zlo što su učinili…“

(Danas)