U Osijeku se posljednjih dana snimala visokobudžetna serija koja je aktualizirala hrvatske sramotne događaje u kojima su nastradale najranjivije među nama – maloljetne djevojke koje su zbog nebrige završile na margini društva.

Kriminalistička serija „Šutnja“ snima se prema romanima novinara Drage Hedla „Izborna Šutnja“, „Ispovjedna tajna“ i „Kijevska piletina“ koji su temeljeni na stvarnim događajima o podvođenju maloljetnih djevojaka iz osječkog Doma za djecu i mladež o čemu je Hedl pisao u seriji tekstova 2009. i 2010. godine. U podvođenju djevojaka pa i djevojčica, jer je najmlađa djevojka s kojom je Hedl tada razgovarao imala 13 godina, sudjelovali su i neki osječki moćnici. A cijela je priča, kako to u Hrvatskoj često biva, vrlo brzo zataškana. Da ona ne bi bila i zaboravljena jedan od najistaknutijih hrvatskih istraživačkih novinara posvetio joj je spomenute romane.

Dječja prostitucija i trgovina bijelim robljem čine okosnicu Hedlovih romana pa tako i serije koja se snima u produkciji „Drugog plana”. Koproducenti serije su njemački Warner Bros i rusko-ukrajinska Star Media, a u Hrvatskoj će se serija prikzivati na Hrvatskoj radioteleviziji. Glavne uloge igraju Goran Bogdan, Darko Milas, Leon Lučev te Sandra Lončarić. Radnja je, pored Osijeka, smještena i u Kijev. Režiju potpisuje višestruko nagrađivani Dalibor Matanić što je bio povod da smo sredinom ovog mjeseca posjetili osječki set i razgovarali s Matanićem.

Što Vas je motiviralo da počnete snimati seriju?

– Pokušavam reagirati isto kao kad je Drago Hedl pisao članke u novinama pa prikazati taj neki bunt i bijes koji su se pojavili kod njega, jer tu priču javnost nije percipirala i vrlo je ravnodušno reagirala na te događaje. Njegovu reakciju na zlo treba zadržati u seriji i to su bili ti neki glavni etički razlozi da počnem raditi ovu seriju.

Zašto je javnost tako ravnodušna prema takvim pričama?

– Nije samo hrvatska javnost takva. Cijeli svijet reagira kako mu paše. Neke stvari pašu jednom velikom muškom klubu koji je tih godina funkcionirao na području Osijeka, a to je da veliki Hrvati to rade da im žene ne znaju. Mi imamo problem ne samo s tranzicijom nego i s tim ratnim nazivljem gdje se jednostavno ne zadire u neke probleme i psihopatije koje se događaju nad etikom. Bitnije je biti veliki domoljub nego ono što taj domoljub radi iza zatvorenih vrata. Narod uđe u tu energiju i ne želi vjerovati što se događa jer je lažni život puno lakša forma nego život koji ide na žilet, istinu. Radi se o konformizmu. I to je nevjerojatno opasan koktel.

Bilo je i Hedlovih kolega koji su pisali da je naivan novinar koji je ˝popušio˝priču. Kako to komentirate?

– Uloži se dosta u PR da se zataškaju stvari. Svašta se kod nas zataška u sekundi, u 45 minuta koliko treba da se stvari zataškaju u novinarskom poslu, ali to je globalan problem. Kada se ovakva informacija pusti u javni prostor onda se uloži velika energija da se taj novinar, u ovom slučaju Hedl, diskreditira.

Vraćate priču koju je otkrio u fokus. Mislite li da će to promijeniti nešto?

– Ne znam koliko treba biti naivan da bi se u to povjerovalo, ali može se dodatne ljage i sramote baciti na tu priču. Bitno je reći da je ta priča zanimljiva jer i dalje funkcionira, možda ne u Osijeku, ali negdje u svijetu se to događa. Zato je dobro to povezivanje s Ukrajinom. Osijek je prva stanica vlaka. Dobro je da se globalno vidi koliko se malo cijeni ljudsko meso i duša i da se vidi koliko za te klinke nikoga nije bilo briga. To mi je najmučnije od svega.

Je li to prikaz našeg društva?

– Pa ili to ili modernog svijeta. Ne mora to biti samo hrvatski sustav. Radi se o nehumanosti koja je ušla u ljude gdje se svatko bori za svoj život i zaboravlja biti dobar. To zlo koje mi snimamo mora biti prepoznato svugdje u svijetu. Zlo je univerzalno.

Slažete li se da se u svijetu trenutno odvija jedna velika dehumanizacija?

– Nadam se da će se zbog ove korone napokon početi i „prohumanizirati“ ljudi. Dehumanizacija je zadnjih 30-40 godina definitivno na sceni.

Rekli ste da ćete Vi biti osvetnik tih djevojčica. Što to zapravo znači?

– Ako se netko zagrcne, ako nekoga bude sram, ako nekome tko je skrivao takve ljude, a u Osijeku su sigurno to neki skrivali, ako nekom bude barem malo neugodno, onda sam, eto, uspio.

Smatrate li da postoji šansa da će netko progovoriti nakon što vidi seriju jer će mu biti toliko neugodno?

– To bi bilo genijalno. Mi smo sa serijom „Novine“ napravili puno stvari. Dosta toga se pomaklo, priznavalo se, nalazilo tijekom i nakon „Novina“. Otvarale su se neke teme i fikcija je utjecala na realan život što je jako bitno.

I u „Novinama“ su se mnogi prepoznali…

– Da. Mi smo bježali od toga da se prepoznaju i onda je super kada pogodiš mehanizam da se netko prema kome nije napravljena serija prepozna u njoj.

Kada smo kod fikcije, Vi ste i „Šutnju“ dosta izmijenili, ali rekli ste da na koncu prikazujete istinu?

– Ovaj intervju vodimo tu pokraj ove predivne katedrale. Ja se dam kladiti da je puno ljudi koji su, da prostiš, jebali te klinke išli tu na mise sa svojim ženama. To su ljudi koji su mahali hrvatskim zastavama i govorili da su veliki humanitarci – ja o tome pričam. To je laž o kojoj se mora pričati.

Bojite li se ići snimati u Ukrajinu? Situacija baš i nije najzahvalnija.

– Stalno se diže neka panika i ta Ukrajina je na nekoj čudnoj strateškoj poziciji nažalost, ali ne bojim se ja ničeg što se tiče našeg snimanja. Možda „pukne“ rat pa da snimamo u ratnoj zoni.

Je li to zato što ste psihopat kako ste naveli u jednom intervjuu?

– Psihopat sigurno, a i Putin mi definitivno ide na nerve.

Kakav je to psihopat koji se trudi prikazati istinu?

– Pravi psihopat se trudi da humanizam pobijedi u svijetu. To je prava psihopatija – da ideš protiv logike pokvarenog društva.

Bojana Guberac (Lupiga, foto: Miodrag Sila)