Moj inicijalni i rani Facebook komentar o dešavanju u Bijelom Polju i podrška koju sam tada ponudio novinaru Seadu Sadikoviću je bio proizvod želje da podržim osobu koju nijesam doživljavao kao političkog radikalca, i da osudim fizički napad na novinara čiji rad sam smatrao zabavnim i donekle korisnim.

Na širem planu sam želio da naglasim dubinu krize u Crnoj Gori, u kojoj su politička manipulacija i politički/nacionalno/vjerski/identitetski motivisano nasilje odavno utemeljeni kao prihvatljivi (normalni?) model javnog djelovanja.

To je bila želja da se zaštiti žrtva u mojoj Crnoj Gori, kojom danas dominiraju nasilje, mržnja, zavist, vjerski i politicki radikalizam i, iznad svega, laž.

Kao što znamo, manipulacija žrtvom – svejedno da li pojedincem ili grupom – je postala konstanta našeg javnog prostora. Tokom posljednjih decenija su ovu konstantu iskorišćavale sve strukture na vlasti, i svaka zarad svojih političkih i ideoloških ciljeva.

Zato je taj komentar bio neprimjereno oštar, emotivan, i oslonjen na unaprijed dato povjerenje osobi koja to do tada nije bila izigrala.

Mnogi mogu reći da je pogrešno ulagati “na neviđeno”, ali ja takvu “grešnost” vidim i kao znak sopstvene iskrenosti, pa je u toj mjeri opravdavam. Naravno, kada se pokaže da se radi o grešci, spreman sam da priznam sopstvene falinke. Imajući to na umu, želim reći da sam nekorektno okarakterisao mladiće koje je Sadiković isprovocirao na fizičku akciju.

Hoću takođe da naglasim da ne opravdavam nasilje kao dio političkog, ili bilo kojeg drugog djelovanja, pa moja osuda “cipelarenja” kojem je Sadiković bio podvrgnut ostaje nepromijenjena. Promijenilo se, međutim, moje inicijalno viđenje gospodina Sadikovića – kao žrtve.

Nakon pregledanja raspoloživih video-snimaka incidenta koji se dogodio u Bijelom Polju, te nakon sinoćnje kratke prepiske sa gospodinom Seadom Sadikovićem i praćenja njegovog večernjeg medijskog nastupa, slika onog što se desilo na bjelopoljskoj ulici je meni postala mnogo jasnija.

Još jednom se potvrdilo da je „jutro pametnije od večeri“ i da ljudi zaista jesu vrlo kvarljiva roba, pa je ova bistrija jutarnja slika razlog za komentar koji slijedi.

Bez obzira na pokušaj da svoje aktivnosti opravda, malo je vjerovatno da je gospodin Sadiković bio nevini, “slobodni prolaznik ulicom Slobode”, kojeg su bez povoda napali politički aktivisti. Uprkos naporu da se tako predstavi, on nije simbol crnogorske nevinosti i čistote koja je brutalno napadnuta od strane DPS-instrumentalizovane neo-komitske balafurdije, kako je Sadiković nazvao mlade učesnike suverenističkog okupljanja koji su mu uzeli mjeru.

Vjerovatnije je da su njegova glasna reakcija na kolone automobila, političke slogane i razvijene zastave, njegovo trčanje za automobilom, te njegovo otimanje zastave iz ruku suvozača, bile inicijalna kapisla za konflikt koji je uslijedio.

Takođe je jasno da gospodin Sadiković nije napadnut zato što je novinar, jer mlađani aktivisti nijesu ni znali o kome se radi, već su reagovali na akt otimanja zastave.

Nije lako povjerovati da je gospodin Sadiković dobio batine zato što je on prepoznatljiva perjanica demokratije i tolerantnosti. Njegova reakcija na politički obojenu procesiju ulicama Bijelog Polja se može opisati na razne načine, a da ni jedan ne uključuje pomen demokratije i tolerantnosti.

Činjenica da je gospodin Sadiković u svom TV obraćanju pokazao zastavu koju je oteo, i da je s ponosom ustvrdio da je ona sada “na sigurnom mjestu” je problematična na mnogo nivoa.

Prvo, potvrđuje unaprijed pomenuto, koje vrijedi ponoviti: on jeste oteo zastavu iz automobila i tim činom pogoršao situaciju koja je već bila problematična, a potom platio cijenu za takvu eskalaciju. Drugo, izvinio se “srpskom svetu”, kojeg je potom pohvalio na disciplinovanosti, tolerantnosti, i temeljnosti djelovanja. Treće, uvrijedio je one kojima je oteo zastavu svodeći njihove aktivnosti, kao i aktivnosti svih onih koji ulazu značajan napor da ukažu na opasnost kojoj je izložena Crna Gora na nivo politički motivisanih nasilnika.

(Analitika)