Balašević nikako nije mogao biti moj izbor. Za njegove pjesme rođen sam ili prekasno, ili prerano. Estetski: slabo sam podnosio tu prezašećerenu sentimentalnost. Politički: već mi s nenavršenih četrnaest nikako nije odgovaralo njegovo “računajte na nas”, jer sam već nabavio “Dolgcajt”, prvi album ljubljanskih Pankrta, na kojem se na Balaševića referirala pjesma “Računite z nami”.

Rugali su mu se, prevodili njegove sentimente, te još više kolektivne sentimente socijalističke Jugoslavije, u matricu totalitarnog zaglupljivanja. Vi ste glupani, govorili su prilično otvoreno Pankrti svima koji su po stadionima, na omladinskim kongresima i na ljetnim plažama zaljubljeno pjevali: “U ime svih nas iz pedeset i neke, za zakletvu Titu sam spevao stih, ne spominjem prošlost, ni bitke daleke, jer rođen sam tek posle njih, al’ život pred nama još bitaka skriva i preti nam preti k’o duboki vir, ja znam da nas čeka još sto ofanziva, jer moramo čuvati mir, računajte na nas…” A ja sam, mali panker, vjerovao Pankrtima. I još nešto: za moju, tada četrnaestogodišnju sliku svijeta, u kojoj ništa, kao ni danas uostalom, nije bilo upečatljivije ni važnije od pjesništva i od književnosti, Đorđe Balašević zvučao je poput glasnika onoga dijela svijeta koji je, istina, uredno čitao školsku lektiru, ali mu čitanje nije ostavljalo dublje posljedice za ubuduće.

U veljači 1998. nisam još napunio trideset i dvije. Stigao sam na nekoliko tjedana u Sarajevo – tada bih još s punim uvjerenjem govorio: u svoj grad – baš u vrijeme kada je, u organizaciji UNHCR-a, bio najavljen Balaševićev koncert u velikoj dvorani Skenderije. Nakon što je prethodnog rujna onako dobro prošao koncert U2 na koševskom stadionu, i nakon što se načas pričinilo da muzika miri svijet, netko se među famoznim činovnicima međunarodne zajednice odlučio na nešto mnogo hrabrije, a možda i neizvjesnije: samo dvije godine po završetku rata i one strašne srpske opsade grada, dovest će iz Srbije u Sarajevo neku veliku pop zvijezdu, koja se u ratu i oko rata nije ogriješila. Nekoga kome će ljudi oprostiti i s kime će se miriti, pa će tako, makar i simbolički, opraštati i miriti se sa svim svojim srpskim i srbijanskim susjedima.

Upitali su Balaševića, i on je pristao. Pristavši, on nije mogao znati što će mu se dogoditi u Sarajevu, ali je znao da će se u Srbiju, tojest u tadašnju Saveznu Republiku Jugoslaviju, vraćati kao izdajnik. To nije pozicija na koju pristaju pop zvijezde i zabavljači. To bi učinio samo netko tko pristaje biti luzer u ime onog u što vjeruje. Zato sam 7. veljače otišao na koncert u Skenderiji. Prolazio sam kroz policijska osiguranja i, ne sluteći ništa, ušao sam u dvoranu u kojoj je već bilo, prema kasnijim izvještajima UNHCR-a, oko četrnaest tisuća ljudi. Svi oni su, osim malobrojnih izuzetaka, možda stotinjak pjevačevih fanova pristiglih iz Hrvatske, doživjeli rat u Bosni i Hercegovini. Barem deset tisuća ih je preživjelo opsadu Sarajeva.

Čuo se huk, žamor, drhtaj mase svijeta, kakav nikad više neću osjetiti. Svakome od njih ubijen je netko. Rođak, brat, otac, prijatelj, znanac ili barem susjed, i svi su oni iz rata iznijeli svoj strah, očaj, tugu, traumu. Iznijeli su nešto što se poslije cijeloga života nosi. Koliko je u dvorani moglo biti u ratu ranjenih? Koliko je gelera moralo te večeri ploviti pod kožom, u tijelima četrnaest tisuća ljudi koji su došli na taj koncert? Nekoliko desetina, ili nekoliko stotina, ili čak i nekoliko tisuća gelera? Što stvarnih, što metaforičnih.

Bilo je zanimljivo i vrlo poučno to doživjeti. Mislio sam o tome kako bih sad, da sam taj Balašević, izašao na tu pozornicu. Kako bih došetao na sredinu i progovorio, a kamoli zapjevao? Ne razumijete pitanje? On je bio taj prvi čovjek otamo, koji sad izlazi pred ljude, nakon svega onog što je ovim ljudima otamo činjeno. Od njega bi trebalo nešto da započne ili bi se na njemu trebalo nešto završiti. Da smo u antičkoj tragediji, ili da smo u kristološkoj legendi, nad Balaševićem bi se te večeri provela drevna pravda. On je tu da iskupi sve grijehe svijeta. Doista je bilo tako. I to je bilo nevjerojatno, djelovalo je nemoguće. Zar jedan šlager pjevač, balader i trubadur s crnobijelih ekrana socijalističke Jugoslavije da na sebe preuzima takav teret?

Sljedeća tri-četiri sata, do duboko iza ponoći, sa svojim je orkestrom svirao i pjevao toj masi od četrnaest tisuća ljudi one svoje pjesme, pa im je onda govorio između pjesama. Govorio je dugo, ali s mjerom u smislu i sadržaju. Nije se šalio, nije pretjerivao sa sentimentima, nije govorio na način na koji inače govori. Publika je bila izvan sebe. Ljudi su dočekali nekog kome su mogli da oproste nešto za što on nije kriv. I pred kime su se moglo pokazati kao dobri, ispravni i neosvetoljubivi. Mogli su se pokazati kao normalni i dobri ljudi. To je bio prvi refleks izlaska iz rata. Osveta na riječima, pizma i zaljubljenost u vlastitu žrtvu stizat će godinama kasnije…

Sutra sam ponovo došao. Da vidim hoće li Balašević sve isto ponoviti. Je li i ovo još jedna u međuvremenu dobro uvježbana matrica. I ne, nije ponovio. Opet je krenuo ispočetka, i sve je drukčije išlo. Bio sam fasciniran. Bio sam duboko potresen. Kupio sam majicu, odštampanu specijalno za ova dva sarajevska koncerta. Imam je i danas.

Nisam nakon ovog iznenada postao Balaševićev fan. Nije mi se promijenilo mišljenje ni o ukusu njegove publike, ni o svim tim našim zaljubljenicama i zaljubljenicima u Préverta, Jesenjina i fototapetu zalaska sunca negdje u Dalmaciji. Nemam ništa protiv, ali nisam taj! Ali o njemu sam mišljenje promijenio. Ipak je Đorđe Balašević velika faca. Nakon što je samo jednom u životu, neoprezno i neodgovorno, zaigrao na sentimente jačeg i moćnijeg, onog koji po definiciji uvijek pobjeđuje, pa je pjevao “Računajte na nas” i “Triput sam video Tita”, sva njegova kasnije opredjeljivanja odvila su se po nekom drugom principu. Jedini on, među svim pop zvijezdama, djelovao je i nastupao protiv svoje popularnosti. Zamjerao se većini u korist manjine, vlasti u korist opozicije, Srbima u korist Bošnjaka, Hrvata, Slovenaca… I u tome nije bilo baš nikakvog komercijalnog plana. Radio je ono u što je vjerovao, pjevao je za publiku s kojom je očito htio imati nešto zajedničko, i pritom je nedvosmisleno i trajno odbijao onu drugu, potencijalno brojniju, a svakako moćniju publiku s kojom nije htio imati ništa. U vrijeme dugog procvata nacionalizma, koje će potrošiti više od pola godina njegova života, on je bio protiv svojih, i bio je, svo to vrijeme, najmarkantnija ili vrlo markantna estradna opoziciona figura. I jedina pop zvijezda koja je radila protiv svoje popularnosti. Valja to ponavljati.

Umio je u svojim pjesmama pričati priče. Bio je vješt stihoklepac, i umio je većinu dirnuti u srce. Znate li priču o Vasi Ladačkom? Pitanje na koje narodne mase ginu u suzama. Pa “Lepa protina kći”, i sva ta pretpubertetska erotika i erotika iz staračkih domova i jučerašnjih novina. I preko toga stotinu-dvije istih takvih, pa još ganutljivijih pjesama. A onda, u devedesetima, desetak učiteljskih, pedagoški odmjerenih protestnih, protuotadžbinskih i antimiloševićevskih songova, koji, možda, i nisu preodgojili Srbiju, ali su nekim ljudima iz prvog komšiluka stalno potvrđivali da u toj Srbiji nisu svi isti, da nisu svi izgubili razum. Spašavao je Balašević prostodušne srpske duše, i na tome mu ovoga žalosnog petka, 19. februara 2021, od mene veliko hvala, ali je spasio možda i još više istih takvih, prostodušnih hrvatskih i bošnjačkih duša, na čemu mu još veća hvala. Tim poslom bave se anđeli. Čime dodatno sebi objašnjavam vlastiti slab interes za njegovo stvaralaštvo.

Važan je i kao kulturna pojava. Njegovi songovi ostavljaju dubok trag na jezik i na jezike u kojima su spjevani. Pogledajte samo koliko je samo hashtagova, i koliko fraza u jeziku ostalo iza Balaševića. Od panonskog mornara i računajte na nas, sve do one, dostojne Karla Jaspersa i Hannah Arendt, krivi smo mi. Ključne riječi, ključne fraze našega jezika nisu Krležine ni Andrićeve, nego su Balaševićeve. Naravno da to govori o nama, našem jeziku, i o onome od čega se on gradi i što se u njemu raspada i nestaje. Kakav svijet, takav mu i jezik. Ali meni se čini da bi ovaj svijet bez Đorđa Balaševića bio mnogo gori, strašniji i beznadniji, i da bi među nama bilo mnogo manje tih dobrih i prostodušnih ljudi. Onih kojima je Balašević sačuvao dušu. Onih koji bi ostali bez duše da njega nije bilo.

Tog 7. veljače 1998. premijerno je pred onih četrnaest hiljada ljudi zapjevao ovo: “Štagod noćas da zapevam vuče na sevdalinku/ usnuo sam čobanicu uplakanu u šljiviku/ Grom udari/ planu seno/ rasturi se stado njeno/ zaplete se dim na uvojku/ Reče da se zove Bosna/ čudno ime za devojku.”

Da me je netko tad vidio, pomislio bi da sam poludio, da sam se, evo, rasplakao na Balaševića.

(jergovic.com)