„Organska kultura – kako je naziva i tumači Radomir Konstantinović u ‘Filosofiji palanke’ – upregnuta je prije svega u misiju ostvarenja jedinstva zajednice. Ona je, štoviše, slika toga jedinstvenog plemenskog duha koji zazire od svega ‘tuđeg’ i od svega ‘drukčijeg’. Njezina maketa je hermetički zatvorena kupola, u koju ništa ne može ući, niti se iz nje može proviriti vani. Svaki poremećaj skladnoga jedinstva između nacije i njene kulture – svaka, pa i najmanja erozija monolitnog duha plemena – pouzdan je simptom katastrofe.

Strah od dodira s ‘tuđom’ kulturom, strah od drugoga, u osnovi je strah od vremena, iracionalna težnja ka ‘vječnosti’ koja će biti izuzeta od zbilje i od stvarne historije. Zato je iz nacionalističke (plemenske) vizure zlo uvijek ‘tuđega’ porijekla: drugi su izvor zla, jer je ono ‘nama’ ‘tuđe’.

‘Čišćenje’ nacionalne kulture – koja ima biti prirodan izraz jedinstva zajednice – predstavlja, tako, magijsku djelatnost: istjerivanje zlih duhova. Ni jedan oblik nasilja nije previše brutalan da bi se proveo taj uzvišeni pothvat. Dapače, nasilje je utoliko nužnije što su spone sa stvarnošću labavije.“

x x x

Gornja tri pasusa ispisao sam, prepričavajući Konstantinovića, prije dvadeset i nešto godina, u eseju s naslovom „Kultura smrti“, koji se bavio fenomenom masovnog uništavanja „srpskih“ knjiga tokom devedesetih godina prošloga stoljeća (što spaljivanjem, što slanjem u rezališta, što bacanjem na smetlišta), kako bi se hrvatske biblioteke očistile od kužne knjiške građe.

Danas – dakle dvadeset i nešto godina kasnije, a pedeset i nešto godina nakon što je kultni Konstantinovićev tekst prvi put tiskan – može se podvući crta i zaključiti da je s tom praksom zauvijek gotovo: budući da potrebe za radikalnim operativnim zahvatima više nema, budući da je zloćudno literarno tkivo temeljito odstranjeno, čuvari hrvatske nacionalne kulture promijenili su pristup, te se, umjesto na kirurgiju, oslanjaju na prevenciju.

Prvo „hrvatsko“ izdanje „Filosofije palanke“, što ga je lani objavila izdavačka kuća Litteris, Ministarstvo kulture odbilo je otkupiti za biblioteke, uz obrazloženje da je riječ o knjizi na srpskom jeziku, a tijelo kojim rukovodi ministrica Nina Obuljen-Koržinek budžetskim sredstvima otkupljuje „samo knjige na hrvatskom jeziku“ ili strane knjige „prevedene na hrvatski jezik“.

Nakon što se vlasnik Litterisa Dražen Katunarić žalio na tu odluku, izražavajući čak nadu da je knjiga odbijena „previdom“ i „pukom omaškom“, jer bi dosljedno pridržavanje izloženog kriterija vodilo u „jedan oblik diskriminacije sa suptilnim izgovorom“ i u „neku vrstu čišćenja knjižnica od srpskih knjiga“ – koje je besmisleno prevoditi, a ne mogu biti otkupljene jer, eto, nisu na „hrvatskom jeziku“ – odgovoreno mu je da je Kulturno vijeće za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost, razmotrivši ponuđene argumente, „ostalo pri svojem prvotnom prijedlogu koji je ministrica prihvatila“.

Na pitanja novinara Borisa Pavelića, pak, iz Ministarstva kulture su odgovorili da u slučaju Konstantinovićeve knjige „nisu zadovoljeni formalni kriteriji za otkup“ (jer je ova na pogrešnom jeziku), kao i da je temeljni cilj rečenoga tijela „očuvanje hrvatske književne i kulturne baštine te poticanje suvremene hrvatske književne i kulturne produkcije“.

x x x

Tako se fašizam udobno smjestio iza patetične birokratske fraze i vječno musava lica gospođe Obuljen-Koržinek. Nije to ništa naročito novo, no primjer „Filosofije palanke“ nešto je ilustrativniji od ostalih, jer se naposljetku dogodilo i to da je kulturni fašizam palanke odbacio knjigu u kojoj je ispisana njegova dijagnoza. Samim tim činom preciznost dijagnoze je potvrđena, pa je i knjiga, postavši službeno nepoželjna, dobila na važnosti, a bogme i – pedeset i nešto godina nakon prvog objavljivanja – na svojoj aktualnosti.

Delegirani čuvari nacionalne kulture na taj način – prakticirajući dakle prevenciju umjesto kirurgije – osiguravaju kontinuitet kulturnoga zločina osmišljenog i započetog u ranim devedesetim, a ovaj je, podsjetimo, u svojoj startnoj fazi imao monumentalne razmjere: procijenjeno je da je u Hrvatskoj u zadnjoj dekadi prošloga stoljeća planski uništeno oko 2,8 milijuna nepoželjnih knjiga, što je činilo skoro 14 posto ukupnoga knjižnog fonda.

„Očuvanje hrvatske književne i kulturne baštine“ u tom je smislu klasičan nanos jezika s dvostrukim diskursom i služi kao birokratski ispeglani termin za etničko čišćenje u polju kulture (po istome modelu kako su, na primjer, nacisti pomor Židova činovnički nazivali „konačnim rješenjem“), što uključuje široki asortiman egzekutivnih mjera (i gdje je, prema zapažanju jednoga marginalnog kroničara, „likvidacija jedina kreacija“), dok se sam konstrukt vrhovne svetinje – „nacionalne kulture“ – temelji na ideji neprovjetrena klozeta, čiji ustajali vonj ima hraniti „narodnu duhovnost“.

Administrativni napor uložen u to da se „Filosofiji palanke“ zapriječi pristup policama hrvatskih knjižnica, osim svega, fino simbolički zaokružuje i odnos ove države prema njenom piscu, na privatnome planu, takoreći, jer vrijedi također podsjetiti da je Radomiru Konstantinoviću početkom devedesetih, uz kriminalnu asistenciju hrvatske političke i sudske vlasti, oteta kuća u Rovinju i da je Ulica Montalbano u središtu pitoreskna gradića tih dana bila prekrivena knjigama bačenim iz piščeve biblioteke, kao i njegovim rukopisima, kao i pismima što mu ih je slao prijatelj Samuel Beckett… Palanka je dala sve od sebe da kroz bakanalije destrukcije priredi osvetu svome dijagnostičaru.

x x x

U Kulturnom vijeću za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost Ministarstva kulture RH stoluje fini akademski svijet, sve sami profesori s hrvatskih fakulteta i znanstvenici iz hrvatskih instituta (pa bi bilo šteta ovom im prilikom ne navesti imena: to su dakle Lahorka Plejić-Poje, Iva Grgić-Maroević, Katja Matković-Mikulčić, Ivica Matičević i Nikola Petković), koji poslušno sudjeluju u kulturnom zločinu i utvrđivanju „formalnih kriterija“ prema kojima za knjige na „nehrvatskom jeziku“ nema mjesta u hrvatskim bibliotekama (a slijedom toga ni za djela Hrvata poput I. Andrića ili A. B. Šimića?). Pritom, čak i u slučaju da neki od članova Vijeća imaju drugačije mišljenje od većine, nije im dopušteno podijeliti ga s javnošću, jer su svi potpisali nešto što se zove „Izjava o diskreciji“, kojom se predlagači odluka obavezuju da o odlukama neće javno govoriti, što je pogodnost koju rado koriste, čuvajući svoje busije u nomenklaturi.

Palanka je tako ustrojila svoju kulturnu gardu, zaduženu za čišćenje prostora nacionalne duhovnosti od štetočina i tuđinskih upliva, a sistemski zajamčena šutnja o počinjenom nasilju omogućuje njenim pripadnicima da zadovolje oportunističke apetite: da stabiliziraju svoje akademske pozicije, svoje sinekure, svoje državne honorare… Pogon na koji rade mogao bi se nazvati filozofijom falange.

Da li je fašizam proizveo svoju kulturu, ili je pak konstrukt nacionalne kulture u fašizmu pronašao svoju idealnu podršku, na ovome mjestu nećemo odgonetati, kao što se inače nije racionalno baktati pitanjem što je bilo prije, kokoš ili ustaša. Formalno gledajući, ustaša je prethodio kokoši, s tim da je ova, zamijenivši crnu uniformu pernatom ambalažom, nastavila njegovati ustaške kulturne tekovine, dodatno ih jačajući majstorskim dodatkom hipokrizije.

Kult nacionalnog jezika pritom nije jedini, a ponekad ni najvažniji izgovor za siledžijske (i naposljetku samodestruktivne) navade skrbnika nad himerom plemenske duhovnosti. Kada već aktiviramo memoriju, dobro je sjetiti se i da je prije neku godinu prethodnik gospođe Obuljen-Koržinek na funkciji ministra kulture, Zlatko Hasanbegović, čovjek koji nije krio nježne sentimente prema Endehaziji, dodijelio 32.000 kuna iz državnog budžeta za tiskanje čak triju knjiga beogradskog historičara Bojana Dimitrijevića, znamenitog po tome što u svojim znanstvenim radovima ispisuje hvalospjeve Draži Mihailoviću i Milanu Nediću, i to na književnome srpskom.

Kada se ukaže prijeka ideološka potreba, dakle, moguće je preskočiti i jezičnu barijeru. No, da bi zaslužio takvu dobrodošlicu na teritoriju hrvatske nacionalne kulture, moraš biti četnik, a ne Radomir Konstantinović.

(Tačno.net, foto: Srđan Veljović)