Kad dvoglavi srpski orao kliče, onom prvom glavom iz Beograda – u Srebrenci genocid nije bio, odgovora mu ona druga glava iz Banjaluke – dabogda se dva puta ponovio.

“Nije Kosovo najskuplja srpska riječ. Srebrenica je najskuplja srpska riječ. Ona otvara prostor ka slobodi, a ključ je empatija i solidarnost.“

Ovo kaže u svom tekstu sjajni beogradski novinar Dejan Kožul. Kako jednostavno, kako samodefinišuće, kako smirujuće! Najveće stvari i jesu najjednostanije, najgenijalnije i najiskrenije. Kožul se inače bavi pozorišnom predstavom Zlatka Pakovića ”Srebrenica: Kad mi ubijeni ustanemo“. I dobro se bavi.

Ali nećemo o Kožulu.

Predstava za udžbenike

Hajmo malo o predstavi koja je zapravo portal, ulazni portal u arhitekturu srpskog poimanja svijeta i na koncu onoga što se zove “Srpski svet“.

Paković je pokušao i uspio u svom teatarskom komadu donijeti ljudima u Srbiji, da se ne lažemo, malobrojnim ljudima u Beogradu okupljenim oko Centra za kulturnu dekontaminaciju, artiziranu verziju povijesne istine o srebreničkom genocidu. I ova predstava treba u škole, makar srednje škole, pa tek onda u pozorišta!

Iz više razloga:

Najprvo, ako svi zajedno budemo čekali da “ubijeni ustanu“ diljem teatarskih kuća u Srbiji, sa možebitnim izuzetkom Subotice i Novog Pazara, načekaćemo se. Srpska tzv. duhovna elita (šta god to značilo) i jeste isprogramirana da bude prvi filter i prepreka istini i denacifikaciji. Njeni oci – od Ćosića do Bećkovića, na koncu do mitropolita Amfilohija i sami su pučki iskonstruisani golmani, koji svojim frivolnostima živo i posthumno zaustavljaju istinu. Oni je nište tradicionalizmom, epikom, lažima i budalaštinama, kvazinaukom… Oni i jesu bili propedeutika u konačnici za finalne izvođače genocidnih radova – od Krstća do Mladića i Beare na terenu. Dakle, kako od njihovih slijepih sljedbenika očekivati da puste Pakovića sve sa glumcima u teatarske kuće i kažu im, hajte deco predstavite svetu istinu o srebreničkom genocidu?! To ne biva, to nije dijalektička nužnost u ovakvom srpskom društvu i Srpskom svetu ponajviše.

Kad orao genocidu kliče

I neko reče, nastaće mir, onaj iskonski mir, kad na Balkanu djeca budu učila povijest iz istih udžbenika, a ja kažem, nastaće mir onaj iskonski mir kad djeca u Banjaluci budu pogledala predstavu ”Kad mi ubijeni ustanemo“. E valjda vam je onda jasno koliko smo daleko od mira i pomirenja.

Jer, ako dvoglavi srpski orao kliče, onom prvom glavom iz Beograda – u Srebrnci genocid nije bio, odgovora mu ova druga glava iz Banjaluke-dabogda se dva puta ponovio. I to je sva suština i Srebrenice i genocida i bolesnog, šizofrenog doživljaja istog u Srpskom svetu. To je taj “nepostojeći“ događaj, “mali ili strašni zločin“, sve samo ne genocid, to je ta praznina, koja zija sa 8372 ubijena života sa jedne strane i “osvete Turcima“, kako reče Ratko Mladić između dijeljenja čokoladica djeci i ubijanja njihovih očeva, stričeva, ujaka, djedova… sa druge strane.

Zašto se Srbi nisu bavili genocidom?

Pa onda nije (samo) Srebrenica najskuplja srpska riječ, kao zamjena za Kosovo nestalo toponimsko, a ne, ovdje imamo potpunu emanaciju u kojoj se jedan toponim prostire iznad horizonta dešavanja i postaje strašni fizički pojam i naučni termin – genocid.

Jer, ako je iko u 20. stoljeću zaslužio da se bavi genocidom, da ga ispituje i da ga proučava, a da se nikome ne ponovi, to je onda srpski narod. Narod koji je izgubio dobar dio svoje populacije u dva svjetska rata, narod koji je postradao u Jasenovačkom genocidu i koji je morao napraviti nekakav moratorijum, nešto poput japanskog sa atomskom bombom, eto to je trebao biti srpski narod – ispričavam se, rukovodstvo tog naroda.

Namjesto toga dobili smo silne opskurnjake, akademske, koji u slavu bogova rata unapređuju lokalne loše psihijatre (Karadžić) u nove franšizne očeve nacija. Taj Karadžić, najarcan na guslarsku epiku, antimodernista, nacionalista i krvnik u predubijeđenju, postao je sve ono na čemu živi današnj sprski narod – od uzgoja alternative povijesti, paranornalnosti, antihistoričnosti do revizionizma i nenaučnosti, kao mjera mejnstrim života. Tom i takvom narodu, Zlatko Paković sve sa glumcima i njegovom predstavom u najvećem broju slučajeva predstavlja nevidljivost, sa one strane horizonta dešavanja. Ako ga ko i registruje to su žreci i “čuvari nacionalnog bića“, oni u nižem letu, koji lešinare, prave internet potjernice za ekipom komada ili otvoreno prijete smrću. Sa druge strane, tu su i oni u stratosferi srBskih čuvara identiteta, koji taj identitet kriju u zilotskom pravoslavlju, utranacionalizmu, i teorijama krvi i tla.

Zna to i Paković, bolje od svih. Kao što zna da je trauma rodno mjesto umjetnosti, a još više zna koliko je trauma zlopuotrebljena. E pa njegov doživljaj u ”Srebrenici: Kad mi ubijeni ustanemo“ to je prava mjera znaka i označenog, koja tjera percipijente de se makar zapitaju, a šta smo si mi to radili, ne samo julskih dana 1995. u Podrinju, nego cijelog rata i istodobno kažu svojoj djeci, ne niste vi krivi, jer niste bili ni rođeni.

Kažem, prava mjera pomirenja, ne izlizanog NGO, okruglostolaškog nego ljudskog bilo bi izvođenje Pakovićeve predstave u Banjaluci. Samo se bojim da ono što ja zamišljam u svojoj glavi prilikom izmaštanog izvođenja tog pozorišnog komada ide u posve drugom smjeru.

A opet, možda mračim. Možda bi bilo sve dobro.

Najrelanije, možda se ne bi pojavio niko, uz moju malenkost i još par ljudi. To odsustvo bi govorilo više od svih provokacija i agresivnog prisustva, a toga se bojim.

Negiranje genocida na čekanju

Hoće li genocid biti najskuplja srpska riječ? Rekao bih da nije samo do kulturnih elita. Ima tu dosta odgoja, školskog, obrazovnog sistema i nepostojanja istog. Političko uređenje treba prednjačiti. Država ili države sa pravnim sistemima još više…

Ali.

Ali svi znamo da Republika Srbija nije građanska država, najblaže rečeno. Svi znamo da je ovakva Bosna i Hercegovina, ustavno nemoguća građanska država. U takvim svjetovima, Paković uz Frljića i još par časnih izuzetaka biće tek teatarska egzotika, koja svjedoči istini. A dok je istina stvar egzotike, a ne nauke, obrazovanja i u krajnoj instanci sudstva, ništa od toga.

Što ne umanjuje Pakovićeve zasluge. Dapače.

Papagajski ću za kraj:

MORATE pogledati predstavu ”Srebrenica: Kad mi ubijeni ustanemo“ to je imperativ! Imate je i na webu.

A drugo, BiH NEMA Zakon o zabrani negiranja zločina i genocida, isti je slučaj i sa Srbijom.

I dok je to tako, genocid i Srebrenica biće najjeftinije srpske riječi. Doslovno, ali zastrašujuće. I za povijest i za nauku i za pravo i za žrtve i za cijeli jedan narod, onaj srpski!

(Autonomija)