Slijetanje helikopterom na jezero Balkana, pita kod Ajdina, potom najava otvaranja fabrika u regiji Mrkonjić Grada i Drvara – tako kampanju za izbore bez opozicije oblikuje Aleksandar Vučić, predsjednik Srpske napredne stranke. Neko će reći da je najveći problem što buducnostsrbijeav (kako se već zove na Instagramu) koristi državni helikopter u svrhe promocije, no pravo je pitanje zašto budućnost Srbije Vučić nije sletio u Sarajevo. Ako ovo nije bila prijateljska posjeta predsjednika Republike Srbije tročlanom Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, onda je to tek pomoć članu bh. Predsjedništva Miloradu Dodiku pri uspostavljanju offshore države i nadzor ishoda nekih dosadašnjih investicija.

Opozicija u bh. entitetu Republika Srpska i opozicija u Srbiji opet, naravno, ne primjećuju niti jedan potez iz kojeg bi mogli izvesti zaključak o međusobnoj saradnji i ujedinjenju. Kao smjerna, mirna i dostojanstvena opozicija, te stranke čekaju da ih Dodik i Vučić pozovu u široku koaliciju, koja će okupiti svesrpske stranke i svesrpske kompanije u lovu na politički i ekonomski plijen. A to je, niste vjerovatno mogli ni pretpostaviti, pravo glasa.

Opozicija u Srbiji opredijelila se za bojkot izbora, koji su najavljeni na proljeće. Nema ničeg pogrešnog u odbijanju da se vlast gradi odozgo prema dolje, no problematično je što opozicija nije istovremeno krenula odozdo. Kao da je još uvijek u nekom posebnom stanju, recimo melanholičnom, smatrajući da ljudi koje može mobilizovati na proteste u gradovima i opštinama predstavljaju većinu u lokalnoj samoupravi. Kao da još uvijek ne vjeruju da bi uz, bojkot izbora, do vlasti mogli doći tamo gdje je trenutna vlast najslabija: na nivou lokalne samouprave. A zabrinjavajuće je i to što opozicija misli da niko neće biti sretniji od nje ako Vučić proglasi pobjedu na predstojećim izborima.

Čemu se opozicija u Srbiji nada?

Naravno, niko iz opozicije Srbije nije to saopštio javno. Ne zato što taj iskaz više liči na istinu kojoj je domet plasmana tek uža grupa ljudi koji prisustvuju zajedničkim sastancima svih stranaka opozicije, ako to uopšte postoji. Nego zbog tog što ni zajedno, a ni pojedinačno ne mogu odgovoriti odgovor na pitanje: Šta ako Vučić na izborima osvoji sve fiktivne i stvarne glasove onih koji su iskoristili pravo glasa?

Postavlja se pitanje: Čemu se opozicija u Republici Srbiji nada? Da će Vučićevu izbornu mašineriju u vezi s korištenjem prava glasa pokolebati to što opozicija ne učestvuje na izborima? Da će to spriječiti vlast da novcem za kampanju koji je namijenjen njima iz javnog izvora finansira vladajuću stranku? Da će Vučićevo veliko proglašenje pobjede revoltirati masu kao velika izborna prevara Slobodana Miloševića, tadašnjeg predsjednika Savezne Republike Jugoslavije? Da će ta ista masa preuzeti vlast na ulici onako kako je to uradila 2000. godine, pod sankcijama?

Da ne bude zabune, ne boji se opozicija da će se njen sveopšti nepostojeći savez raspasti ako osvoje većinu mjesta u parlamentu zbog tog što nemaju konkretan politički plan/socioekonomski program, niti zbog tog što bi onda morali razgovarati sa široko razuđenim sindikalnim grupama, koje ih ignorišu u istoj mjeri u kojoj bivaju ignorisane. Šta bi onda bila opipljiva bojazan opozicije? Da će izgubiti podršku manjeg dijela tijesne većine koja izlazi na izbore? Da kampanjom neće uspjeti mobilizovati ni manji dio onih 40 posto građana s pravom glasa koji ga ne koriste? Najkonkretniji ishod, ipak, nije ništa drugo nego simbolična pobjeda, u slučaju da na izbore ne izađe ni 30 posto ljudi s pravom glasa, odnosno privid da je na njihovoj strani 70 posto biračkog tijela.

Trikom, a ne planom i programom

Otud se mogu iščitati tek tri pitanja: 1) Ima li opozicija ijedan politički plan da fiktivnu podršku zamijeni pravom; 2) Postoji li šansa da opozicija do izbora prezentuje konkretan socioekonomski program kojm bi se olakšao život onima koji nemaju pravo glasa (pogotovo onim radno sposobnim, populaciji od 15 do 18 godina); 3) Vjeruje li opozicija da postoji ijedan izlaz koji ne vodi u takozvani predsjednički sistem.

Ipak, prije nego se opozicija sabere i zapita kojim će trikom (ako već ne planom i programom) one kojima je sugerisala da ne koriste pravo glasa na izborima mobilizovati da iskoriste pravo glasa na sve druge načine, ostaje otvoreno samo jedno pitanje: postoji li ijedna moguća šansa da udružene inicijative građana nepriklonjene vlasti i opoziciji stvore bazu koja će im osigurati nezanemariv broj mjesta u parlamentu. Ako je odgovor na sva ova pitanja ne, ostaje onda samo jedna zagonetka: jesu li bojkot izbora i ulične šetnje jedini elementi opozicione kampanje koja treba privući veći publicitet nego cjelokupni spektakl koji je pažljivo i detaljno pripremio izborni tim vladajuće koalicije, sa svim sredstvima koja im stoje na raspolaganju (i koja nisu na raspolaganju opoziciji).

Rješenje ove zagonetke ne isključuje ni pitanje za šta bi opozicija eventualno mogla iskoristiti toliki publicitet. No, ukoliko bojkot izbora dovede do stabilokratskog uspostavljanja predsjedničkog sistema, opozicija u Srbija može računati da će opstati na političkoj sceni tek ako na predsjedničkim izborima 2022. godine kandiduje Dodika. Pod uslovom da Dodika ubijede da Beogradom zamijeni Sarajevo.

(Al Jazeera)