Ljupko Mišeljić (1996) je slobodni novinar i aktivista u nevladinom sektoru (Inicijativa mladih za ljudska prava BiH); od 2012. godine piše o kulturi, politici, tranzicijskoj pravdi i ljudskim pravima. Od aprila ove godine živi u Novom Sadu i studira scensku arhitekturu, tehniku i dizajn. Posvećeno prati i analizira atmosferu u Republici Srpskoj i BiH.

U razgovoru za Remarker govori o političkom angažmanu građana, protestima, perspektivi mladih…

Kakvu ste atmosferu ostavili u Banjaluci, a kakva je danas? Kao da jačaju stege i pritisci usmereni ka ljudima koji javno iznose mišljenje protivno stavovima vlasti? S druge strane, pak, vidimo i da veliki broj ljudi ne odustaje od otpora. Vodi li to ozbiljnijem unutrašnjem sukobu?

Mjesec dana prije nego sam preselio u Novi Sad u Banjaluci je organizovan Osmomartovski marš. Policija je pokušala da ga delegitimizuje, navodeći da u njemu učestvuju članovi grupe “Pravda za Davida” i nastojeći da kazni pojedince i organizacije uključene u organizaciju marša. Tek nekoliko trenutaka ranije, komunalna policija debelo je kaznila one koji i koje su pokušali prodavati ruže, karanfile i mimoze na Trgu Krajine. Među njima je bilo i demobilisanih boraca i ratnih vojnih invalida, i to ozbiljno govori o karakteru trenutne vlasti u Banjaluci i Republici Srpskoj. Najznačajniji unutrašnji sukob u Republici Srpskoj mogao bi početi u samim institucijama, na primjer, pri reformi policije koja bi krenula od takoreći najniže rangiranih. S obzirom na strukturu i karakter aktuelne vlasti, najozbiljniji unutrašnji sukob bio bi proširivanje prava građanstva i radništva u javnim i privatnim preduzećima, borba za pravo na dostojanstven rad i stanovanje.

I prilikom progona demonstranata koji su protestovali u centru grada, te policijskog pritiska na organizatore okupljanja “Pravda za Davora”, videlo se da je režim odlučan da posegne i za silom?

To nije prvi put da na korištenje slobode javnog okupljanja i izražavanja režim odgovara nasilno, no ovaj slučaj je specifičan po tome što je uz režim stala i Crkva, eksplicitno i bezrezervno, urušavajući koheziju među vjernicima pravoslavne vjeroispovijesti. Takvim vidom djelovanja crkva urušava sabornost i jedinstvo među potlačenim i obespravljenim, dajući legitimitet režimu, a ne vjernicima.

Novac za medije – kao za kafanu

U Banjaluci ima hrabrih i građanski orijentisanih ljudi koji se ne angažuju politički. Može li se očekivati da se to promeni?

Ne bi bilo sasvim ispravno reći da ti ljudi nisu politički angažovani, ali bi smjelije izražavali svoje stavove kada bi u javnom prostoru bilo više prilika za okupljanja, čiji je prvenstveni cilj osnovno razumijevanje među ljudima, empatija i solidarnost. Nažalost, najveći problem je što opšte stanje bezbjednosti ukazuje da napuštanje zone komfora danas predstavlja čak i odluka da svoje misli, ideje i riječi ljudi iznesu sa sobom iz vlastitog doma, pod uslovom da ga imaju.

Mediji i novinari pokazuju da se ne boje. Kakvi su njihovi izgledi da finansijski prežive i da se odupru pritiscima i napadima režimskih glasnogovornika?

Novinarska zajednica, čini se, više sebe doživljava kao prekarijat medijske industrije nego kao društvenu i političku snagu. S obzirom na to da iznos javnog finansiranja medija u RS ne prelazi iznos koji je potreban ugostiteljskom servisu Vlade Republike Srpske, jedino što je medijima preostalo je da shvate da ne mogu opstati bez solidarnosti i bez udruživanja sredstava za proizvodnju medijskog sadržaja.

Koliko se mladih ljudi odlučuje za odlazak, a koliko za ostanak u Banjaluci? Vidi li se ikakva perspektiva?

Mladi vide prilike svako u skladu sa svojim afinitetima i potrebama, stoga ne bih da ih dijelim na one koji idu i one koji ostaju. Mogu samo reći da oni koji su aktivni, u političkom i društvenom smislu, definitivno vide Banjaluku kao grad u kome će jednog dana uslovi za stanovanje, obrazovanje i rad bit mnogo bolji. Ni u kom mogućem smislu ne bih odrekao istu tu perspektivu onima koji tu trenutno ne žive i ne rade. Nažalost, u Banjaluci se sve više osjećaju posljedice izolacionizma i getoizacije na političkom i kulturnom planu. Rekao bih da je sve manje prilika da se ljudi u javnom prostoru povežu, upotpune, artikulišu.

Negiranje i korišćenje stečevina genocida

Obeležena je još jedna godišnjica genocida u Srebrenici; u Republici Srpskoj negiranjem, na momente i afektivnim, mrziteljskim tonovima. U Potočarima je Valentin Incko najavio da će Bosna i Hercegovina u narednoj godini dobiti zakon o zabrani negiranja genocida. Možete li zamisliti takav zakon i njegovu primenu?

Zakon o zabrani negiranja genocida je jedan od najbitnijih zakona u postgenocidnom, tranzicijskom društvu poput bosanskohercegovačkog. Jedina država kojoj bi zakon o zabrani negiranja genocida bio potrebniji nego Bosni i Hercegovini je Srbija. Donošenje takvog zakona je pravni pokazatelj odavanja pijeteta žrtvama. S jedne strane, zbog zabrane negiranja koja je eksplicitna, s druge strane zbog implicitne zabrane autoviktimizacije. Usvajanje takvog zakona je najodlučniji i najhrabriji korak društva da se suoči sa dimenzijama zločina koji je počinjen u ime jednog naroda, a prije svega dostojanstven odgovor tog istog naroda na mržnju koja je akumulisana u nacionalnom korpusu i nasilje koje je učinjeno zahvaljujući sredstvima i resursima tog naroda. Da ne bude nikakve zabune, zakon o zabrani negiranja genocida je najpotrebniji Srbima u Bosni i Hercegovini, kao garant da takav zločin neće biti ponovljen. To je uslov da bosanskohercegovačka javnost prihvati činjenicu da je 11. jul odnosno pad Srebrenice tek jedan od činova tog genocida, obris namjere za istrebljenjem. Isto tako, zakon o zabrani negiranja genocida je uslov da se osujeti i spriječi završna etapu genocida, kako bi konačno bila spremna ispitati dimenzije kulturocida i urbicida u gradovima, opštinama i selima u cijeloj Bosni i Hercegovini.

Kakva bi u tom poduhvatu mogla da bude uloga upravo visokog predstavnika Incka, budući da je primetno kako je njegova uloga marginalizovana?

Valentin Inzko neće još dugo ostati u Bosni i Hercegovini, to je sasvim izvjesno. Njegov nasljednik, manje vjerovatno nasljednica, mogli bi uraditi ozbiljan posao u smislu monitoringa primjene takvog zakona. No, definitivno je da će napor međunarodne zajednice biti ništavan ako u samoj Bosni i Hercegovini ne bude političke volje za adekvatnom primjenom zakona. Drugim riječima, međunarodna zajednica može dubiti na glavi ali neće ništa postići dok Srbi ne shvate da negiranje genocida koji je počinjen u njihovo ime ne potpaljuje samo bošnjački nacionalizam, nego i obezbjeđuje zločine koje srpska vlast čini protiv srpskog naroda u mnogo dužem periodu. Poenta je u odricanju od takve vlasti, a to znači onemogućiti joj da koristi pravne stečevine genocida.

Dodik, Izetbegović i zaostajanje BiH

Oštre optužbe za zaostajanje BiH izneo je protiv Milorada Dodika Bakir Izetbegović, konstatujući da je Dodik kriv za “zaustavljanje napretka BiH na NATO putu”, kao i za “zaustavljanje formiranja strukture, i time funkcionisanje zakonodavne vlasti na državnom nivou”?

Kad je u pitanju funkcionisanje zakonodavne i izvršne vlasti u BiH, ne znam ko je od njih dvojice veći krivac, s obzirom na to da se obojica kriju iza novog i posve populističkog rusko-turskog bratstva i jedinstva koje bi u BiH izgubilo gotovo sav simbolički kapital kad bi Bosna i Hercegovina bila članica NATO i Evropske unije. Te oštre optužbe očigledno su namijenjene za oči onog dijela javnosti koji ne može doći sebi od blaženosti istina koje se za njih fabrikuju. To je onaj dio javnosti koji misli da bi nestankom Republike Srpske nestao Savez nezavisnih socijaldemokrata, a ne Stranka demokratske akcije. Kao da je Bakiru Izetbegoviću i Draganu Čoviću, odnosno političkim partijama koje vode i satelitima koji ih slijede, poput nominalne bosanskohercegovačke ljevice, stalo da formiraju vlast koja bi se morala baviti ozbiljnim problemima Bosne i Hercegovine, poput reforme odbrane i bezbjednosti, što je uslov za pristupanje NATO.

Oligarhija je u RS obezbedila toliko novca da, najverovatnije, može pobediti na svakim sledećim izborima. Da li imate odgovor ili pretpostavku o tome kako se birači odluče da glasaju protiv sebe?

Izborni proces u BiH bio bi mnogo ozbiljniji, demokratskiji, ravnopravniji i uljudniji kad bi građani i građanke zatražili pravo glasa prije nego ga dobiju. Pod tim prvenstveno mislim na verifikovanje biračkih spiskova koje bi onemogućilo da, primjerice, u Banjaluci 2013. bude popisano 185 hiljada građana a na izborima 2014. pravo glasa ima 189 hiljada građana. Čak i tada bi o vlasti u BiH odlučivali oni koji ne glasaju, sve dok glasanje ne postane građanska dužnost. Mislim da bi tek tada o izborima u BiH mogli pričati kao o jednom legitimom činu izražavanja legitimnog oblika moći koji daje pravo glasa. To bi spriječilo ucjene biračkog tijela koje, kako kažete, glasa protiv sebe, jer bi ga na izbore tjerala država, a ne kandidati za lokalnu i entitetsku vlast, vlasnici preduzeća u kojima rade. Poslove, bez kojih će ostati ako ne pobijedi oligarhija koja im je omogućila da rade, pod uslovom da eksploatišu sebe i u krajnjem slučaju svoje pravo glasa.

Fascinacija Putinovom represijom

Kako Dodik koristi veze sa Rusima? Koje, pritom, Ruse ništa ne košta, a doprinosi Dodikovom rejtingu? Jer često se ispostavi da je reč o stalnom izazivanju nestabilnosti u regionu.

Dok god Rusija stoji iza Milorada Dodika, njegov režim će upravljati opštim stanjem bezbjednosti u RS onako kako Putin utiče u Ruskoj Federaciji. To je odgovor na pitanje zašto Dodik nastoji da zaustavi put ka NATO. Činjenica je da to Ruse ništa ne košta, jer šira ruska javnost ne zna ništa o situaciji u Bosni i Hercegovini, a i da zna, pitanje je kako bi reagovala s obzirom na represivnost Putinovog režima. Drugi razlog je činjenica da je privatizacija u RS i Srbiji onemogućila Dodika i Aleksandra Vučića da Putinu kažu onakvo istorijsko ne kakvo je Tito rekao Staljinu, a da pritom upravljaju svojim privatnim državicama uzimajući sebi više ovlasti nego što ih je imao Tito. Shodno tome, u Republici Srpskoj se ne izdvaja novac za prevođenje ruskih književnika, prikazivanje ruskog filma, gostovanje filharmonija, opera, muzičkih sastava, itd. Predstavljanje visoke kulture ruskog naroda zamijenila je puka demonstracija moći, poput paradiranja vojnih, policijskih, paravojnih i paraobavještajnih struktura, jer uhu Dodikovog biračkog tijela, partnera i satelita od ruske muzike mnogo je prijatniji zvuk zveckanja ruskim oružjem. Pitanje je kakav bi stav građanke i građani RS imali o Ruskoj Federaciji da uopšte znaju kako žive građanke i građani tamo, da imaju bilo kakav uvod u njihovu svakodnevnicu.

Drina i aparthejd

Kad uzmete u obzir ko je sve iz Ruske Federacije došao u Republiku Srpsku, pa i u Srbiju u prethodnim godinama, jasno je zašto dolazi do destabilizacije u regionu. Nažalost, veliki dio odgovornosti za takvu situaciju imaju mediji koji pod ko zna čijim pritiskom ili, još gore, samovoljno, prenose oštre i surove govore ruskih državnika, a ne padne im na pamet da izvijeste o nečemu tako smjelom, okrepljujućem i fantastičnom, kao što je performans Pussy Riot na finalu Svjetskog prvenstva u fudbalu.

Dodik sve vreme govori o nekakvim nasrtajima na “dejtonsku Srpsku”, a s druge strane o brisanju granica na Drini i ujedinjenju sa Srbijom? Stiče se utisak da je ovo drugo šizofreno zalaganje iskreno?

Kako je sam Dodik rekao jednom prilikom, ujedinjenje sa Srbijom je plan za narednih 100 godina. To je futur IV, u narodu poznat pod terminom “kad se budemo vraćali”. Što se tiče politike “Drina neće biti granica”, svima je jasno da je to sasvim moguće bez ljudskih i materijalnih gubitaka tek u slučaju da i BiH i Srbija pristupe Evropskoj uniji i NATO. Dejtonski mirovni sporazum u tom smislu je tolilo plah i provizoran da je sasvim logično što Milorad Dodik u njemu vidi okvir za aparthejd koji želi napraviti u Bosni i Hercegovini.

(Bojan Tončić, Remarker)