U svijetu religija vjeruje se u čudesa, ali ona januarsko-siječanjska mirotvorna izjava hrvatskih biskupa i srpskih episkopa čini se nije pala s neba. Balkanski intimni neprijatelji ozbiljno se misle pomiriti i na tome rade. Da u notornoj dihotomiji klerikalnih radikala i umjerenjaka u svim konfesijama, ovih prvih uvijek ima manje ma kako agresivni bili – ni ovi drugi ne miruju, dokaz je recentna interkonfesionalna komemoracija u Jasenovcu. Za razliku od siječanjskoga požeškog ekumenskog susreta koji je, vjerojatno na poticaj pape Franje, inicirao lokalni biskup Antun Škvorčević, i istovremene historijske javne crkvene osude ustaških zločina koju je (nedvojbeno na jaki pritisak pape Franje) izrekao zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić – nedavno su se hrvatski biskupi i srpski episkopi našli skupa s još nevjerojatnijom kombinacijom: Židovima i muslimanima, i to u memorijalnom centru na mjestu ustaškog konc-logora Jasenovac. Domaćini su bili hrvatski Židovi a povod je bio Jom Hašoa, izraelski dan sjećanja na žrtve Holokausta koji za Hrvatsku održava zagrebački Bet Israel. Tu se dogodio još jedan korak naprijed u odnosu na historijsku požešku izjavu dveju najvećih regionalnih kršćanskih crkava, jer su se mirovnom procesu pridružile još dvije utjecajne regionalne vjerske zajednice. Podsjetimo se, u Požegi početkom ove godine srpski i hrvatski crkveni lideri pokušali su rezimirati i okončati traumatične historijske kontraverze koje iscrpljuju ove nesretne narode već tri decenije, još od predratne krize, tako da su između ostalog izjavili:

„Spomenuli smo se teških stradanja srpskog i hrvatskog naroda te drugih građana Hrvatske tijekom nedavne prošlosti u ratnim sukobima, progonima i ubijanjima, uzrokovanima mržnjom. Svjesni smo da međusobnim optuživanjem, manipuliranjem povijesnom istinom, interpretacijom ratnih događaja za dnevno-političke svrhe, vrijeđanjima i ponižavanjima zbog pripadnosti određenoj naciji ili vjeri, ostajemo zarobljenicima prošlosti i gubitnicima u sadašnjosti… Duboko žalimo svaku nedužnu žrtvu bilo kojeg naroda, vjere ili političkog nazora iz naše nedavne prošlosti i molimo da svojim praštanjem svi budu veći od počinjenog zla koje nas je ponizilo… da bez osvetničkih misli i osjećaja mržnje u čistom pamćenju čuvamo spomen na naše nedužne žrtve, liječimo ranjene duše, promičemo povjerenje i razumijevanje među pojedincima i narodima i na taj način evanđeoskim putem postavljamo čvrste temelje boljoj i pravednijoj budućnosti u našoj domovini za svakog čovjeka“. [1]

Slični su se tonovi i sadržaji čuli i sa skupa održanog 2. maja 2019. u Jasenovcu. Prema izvještaju balkanskog regionalnog servisa Radija Slobodna Evropa, „visoki predstavnici četiriju vjerskih zajednica – Židova, pravoslavaca, katolika i muslimana odali su na komemoraciji u kripti jasenovačkog spomenika počast za šest milijuna židovskih žrtava holokausta“, iskoristivši priliku i za osude svakog današnjeg i budućeg nasilja, napose u ime isključivih „ekstremnih ideologija“, te su pozvali na „pomirenje, oprost i okretanje budućnosti“. [2] Poslije molitve zagrebačkog rabina Kotel Da-dona, predsjednik Židovske vjerske zajednice Bet-Izrael, Aleksandar Cvjetković, kazao je da su „milijuni mrtvih diljem Europe imali samo jednu krivnju – bili su označeni kao drugačiji“, i čak se usudio, o čemu izvještava hrvatska državna agencija HINA, spomenuti i „trajno sjećanje na Židove, sudionike oružanog otpora diljem ratom zahvaćene Europe“. [3] Nema dileme, mislio je na nekih tri tisuće antifašista, Titovih partizana židovskog porijekla, članova jednog od najmasovnijih europskih antifašističkih pokreta otpora, onog jugoslavenskog, koji se danas u Hrvatskoj često prikazuje zločinačkim (ni u Srbiji Titovim partizanima rejting nije bolji). Na početku skupa učenici Osnovne škole Hugo Kon, koju je osnovala Židovska vjerska zajednica Bet Israel i Katoličke osnovne škole iz Požege zapalili su šest svijeća za šest milijuna Židova ubijenih u holokaustu i čitali imena Židova ubijenih u Jasenovcu. Nastupio je i mješoviti pjevački zbor Zagrebačke sinagoge, a cijelu je komemoraciju izravno prenosila Hrvatska radio-televizija.

Na ovoj jasenovačkoj komemoraciji govorili su i predstavnici svih prisutnih vjerskih zajednica. Mitropolit zagrebačko-ljubljanski Srpske pravoslavne crkve Porfirije pozvao je na put pokajanja koje nameće pohođenje mjesta masovnog ljudskog stradanja, a to znači „mesto na kojem svi moramo reći ‘oprosti i neka ti je prosto’“. Tajnik konferencije katoličkih biskupa Hrvatske biskup Škvorčević naglašava da u Jasenovcu „ne priliči nikakva osvetnička riječ, očitovanje mržnje ili manipuliranje brojem žrtava što bi značilo iskaz zarobljenosti zlom koje je izazvalo zločin, nego čin duha – kajanje, praštanje, milosrđe, pomirenje“. Na kraju je govorio predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj Aziz efendija Hasanović: „Bože pravedni, molimo te da nasilnicima oduzmeš mač, a slabima podariš moć vjere u istinu i pravdu. Oprosti nam i poduči nas da i mi drugima praštamo. Bože, molimo te da tuga bude nada, a osveta bude pravda, da suza bude molitva da se više nikome i nikada ne ponovi Jasenovac i nijedan zločin ovoga svijeta“. [4]

Par dana kasnije, ovaj su sakralni komemorativnu skup uspjeli profanirati regionalni etnonacionalistički političari. U Jasenovac su naime stigle delegacije Republike Srbije i produkta etničkog čišćenja u BiH zvanog Republika Srpska. I oni su kao komemorirali i žalili žrtve, uz to poručili da ima neonacizma i fašizma u Hrvatskoj, a o Hitlerima iz njihovog sokaka nisu kazali ništa. Ovi sekularni nacionalistički režimi, svejedno beogradski ili zagrebački, i ostali u susjedstvu, djeluju u odnosu na klerikalne elite inferiorno i još manje uvjerljivo. Hrvatski se tako režim, koji je nedavno sve učinio da izbjegne nazvati barbarski napad na srpske vaterpoliste u Splitu pravim imenom, puno konkretnije oglasio osudom provokacija srpskih radikala protiv etničkih manjina u Vojvodini. Prije toga su se, još idiotskije, sve hrvatske stranke oglasile domoljubnim napadom na Italiju koja se tobože drznula prisjetiti da su nekoć, prije etničkih čišćenja iz ekstremnog dvadesetog vijeka, u Dalmaciji i Istri vjekovima postojale značajne talijanske zajednice, pa u spomen na njih Italija ima puno pravo govoriti o talijanskoj Istri i talijanskoj Dalmaciji. Što bi tek rekli da Srbija s pravom komemorira „pravoslavnu Hrvatsku“ još od vremena bizantinske uprave u Dalmaciji i istrebljenja Srba u dvadesetom vijeku. I beogradske i zagrebačke, da ne spominjemo jadne sarajevske i banjalučke etno-režime, korumpirane su grupe problematičnog političkog legitimiteta u državicama bez suvereniteta. Njihova ukazivanja na mjestima ljudske patnje i stradanja kao i sve ostalo što rade i govore neuvjerljiva je patetika i melodrama koju nevješto i bezobrazno glume umjesto da se povuku od stida. I na beogradske i na zagrebačke vlastodršce može se primijeniti komentar pisca Ante Tomića o jednom nedavnom nastupu atraktivne provincijske glumice, hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović na komemoraciji u Vukovaru: „njezine suze izazivaju nelagodu. Kad je vidite kako isprekidano diše i brada joj drhti, kako joj se oči pune suzama, dođe vam loše. Ispuni vas bijes od te trećerazredne Antigone… A ona, primijetili ste možda, takve predstave stalno igra, vazda u jednoj napetosti, potresena, uzdrmana, slama se pod navalom emocija“. [5]

Bolje stoga da se sve te balkanske sekularne elite ostave glumačkih karijera i posvete provedbi onog što im se kaže iz Brisla, Berlina, Moskve i Vašingtona i Vatikana. Komemoracije neka prepuste popovima, to su profesionalci, a i ovdašnji narodi im još jedinima vjeruju i njihove rituale pohode. Na ovim se prostorima povijest ponovila po onoj Marksovoj prvo kao tragedija a onda kao farsa, a u fazi farse ništa ne može biti zbiljski autentično. Religijski rituali posljednjih ispraćaja i komemoracija ipak su podnošljiviji od nastupa loših političkih glumaca iz provincijskih cirkusa i kazališta.

Vratimo se stoga klerikalnim elitama koje su ipak ritualno sofisticiranije, ali i legitimnije i trajnije strukture na ovim prostorima. Mada je i njihovo oplakivanje žrtava konflikta iz devedesetih kojeg su i same dobrim dijelom skrivile (a neke od njih bile su i na strani zla u Drugom svjetskom ratu) licemjerno, većina im ljudi i dalje vjeruje jer nema kome drugom, a u nešto se vjerovati mora. Pa i kad se čini da je sve propalo, a naročito tada jer upravo tako je na Balkanu sada, gdje se zbog kapitulacije modernih ideologija progresa, sekularizma, erozije sekularnog obrazovanja i prevlasti mitske svijesti ništa ne zna i ne može se racionalno dokazivati. Razum je kapitulirao, ali su emocije došle na svoje. Zato ignorantske mase iako ne razumiju ipak duboko osjećaju frustraciju, i ako ne vide opet osjećaju da je sve propalo, da su odnosi među ljudima i narodima otrovani, bolesni i poremećeni, a budućnost nikakva. U takovom stanju vjerski rituali zadržali su ipak onoliko sakralnog i majestetičnog koliko ga samo vjerski resursi mogu pružiti u duhovno opustošenom i profaniranom svijetu. Ako dakle ovo novo konkretno zapadnobalkansko inter-religijsko vježbanje pomirenja dovede do bilo kakve katarze u sferi individualnih i kolektivnih emocija, isplatiti će se, makar se ništa iz toga konkretno ne naučilo u smislu racionalnih metoda „suočavanja s prošlošću“. Neka stoga ni sekularni aktivisti ljudskih prava, povjesničari i humanitarci ne dave ljude, uzalud im trud, nego neka se ponadaju da će se uskoro svi kolektivno dobro isplakati na nekoj spektakularnoj komemoraciji. Ako stoga konkretno ovo „vježbanje pomirenja“ regionalnih klerikalnih elita dovede do jednog imaginarnog, ali ne i neostvarivog spektakularnog finala u Jasenovcu i Srebrenici, biti će to na ovim prostorima neviđeni historijski uspjeh. To će uspjeti samo ako ostane primarno religiozni čin bez političara u prvim redovima i bez nacionalno-državnih i političkih simbola. Makar to bio i politički nekorektni simbolični trijumf novog klerikalizma i desekularizacije svijeta nad globalno posrnulim sekularizmom, većina današnjih regionalnih i svjetskih političara uživaju tako dramatično niski moralni rejting da bi im samo koristilo skrušeno stajanje među masom hodočasnika.

U utakmici balkanskih religijsko-nacionalističkih idola igrali bi se vječni produžeci, pa se izgleda netko dosjetio da četvrt stoljeća po svršetku ratova devedesetih tom balkanskom derbiju treba odsvirati kraj. Susreti poput onog katoličko-pravoslavnog u Požegi ili ovog proširenog multireligijskog u Jasenovcu, predstavljaju „vježbanje pomirenja“ odnosno put prema jednom mirotvornom balkanskom spektaklu koji bi se mogao dogoditi i prije no što se nadamo. Upravo se tako ovih dana događa apostolski pohod pape Franje pravoslavnim zemljama Bugarskoj i Sjevernoj Makedoniji. Vatikan se nada da bi papa konačno mogao posjetiti i Srbiju, možda već dogodine, a preko nje s preporukom prijatelja Istočnog kršćanstva se približavati moskovskoj patrijaršiji bez koje opet nije moguće popraviti teške, a Rimu posebno važne međucrkvene odnose u Ukrajini. A do srca pravoslavne Srbije će, spoznao je ovaj rimski papa kroz neuspjeli dijalog dvaju crkava koji je organizirao 2017, doći preko stavljanja ad acta kanonizacije Stepinca i preko komemoracije u Jasenovcu gdje će dovesti i hrvatske biskupe na počast žrtvama, oprost i pomirenje. O ovome se govori još od 1984. godine kad je prilika propuštena a time pogoršani međucrkveni odnosi, koji su onda tako poremećeni tjerali vodu na mlin predratne nacionalističke histerije. U međuvremenu je Vatikan u suradnji s Katoličkom crkvom u Austriji i umjerenim hrvatskim klerom odobrovoljio Srpsku crkvu obuzdavanjem ustaške komemoracije poraženoj NDH kod Blajburga koju je ranije po pravilu predvodio neki hrvatski katolički biskup. Hrvatska se također nastavlja europeizirati, pa kad uskoro uvede euro odbaciti će i sadašnju monetarnu jedinicu kao nepotrebnu simboličnu sponu sa genocidnom ustaškom državom. Kako ove godine Srpska pravoslavna crkva obilježava i mega-jubilej 800 godina autokefalnosti, po gostima koji tom prilikom Srpskoj crkvi dođu kao predstavnici sestrinskih kršćanskih crkava i drugih konfesija, centralna oktobarska proslava u manastiru Žiča biti će još jedan test i nova scena procesa koji smo nazvali ritualnim vježbanjem pomirenja.

Ako do velikog pomirenja balkanskih etno-konfesija dođe, to će se dogoditi za pontifikata pape Franje. Srpska crkva bi trebala s ovim papom biti oduševljena, a i sam je pontif nedavno svjetskim medijima govorio o sadašnjem srpskome patrijarhu Irineju kao svom prijatelju. Hrvatska je crkvena i državna desnica odmah protestirala zamjerkama papi: kako može jednog teškog etničkog nacionalistu poput Irineja zvati prijateljem, ali što je tu čudno – pa i njih papa zove braćom i prijateljima iako su nacionalisti otprilike iste sorte kao i Irinej, a u boga ne vjeruju ni jedni ni drugi nego obožavaju idole države, nacije i moći. [6] Sudeći po napadima u desničarskim medijima, hrvatska katolička desnica i ekstremni hrvatski nacionalizam u ovom trenutku možda više od pravoslavne Srbije mrzi vrhovnog poglavara svjetskih katolika. Osim toga „Papa Franjo, političar globalizma“, kako ga je nedavno nazvao jedan hrvatski katolički jastreb, također drži mnogo i do odnosa s muslimanima, a zna i da je Islam važan resurs Balkana koji utječe i na cijeli globalni Islam. Zato bi međutim i Srpska crkva morala biti opreznija u oduševljavanju s ovim papom. Jer ovaj papa prijatelj Srba mogao bi ih prijateljski zamoliti da se patrijarh Irinej i episkopi ukažu na komemoracijama ne samo u Jasenovcu nego i u Srebrenici.

U ovom delikatnom kolopletu komemoracija balkanskih genocida i ritualnom menadžmentu historijskih kontraverzi koje su politike i kulture sjećanja na tome izgradile, regionalne su židovske zajednice u Hrvatskoj, Srbiji i BiH imale relativno lakši posao od tri veće susjedne konfesije da bi okupile sve relevantne faktore na istom mjestu. Uz današnje male ali utjecajne balkanske židovske zajednice skoro iskorijenjene Holokaustom, koji ne bi bio tako ubitačan bez suradnje s njemačkim nacistima ustaškog režima u Hrvatskoj i Nedićeve kolaboracije u Srbiji – danas stoje Izrael i Sjedinjene američke države. Ovi moćni internacionalni faktori mogu natjerati čak i notorne hrvatske nacionaliste koji inače negiraju i Holokaust i genocid nad Srbima u takozvanoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj (NDH), da povremeno javno osude ustaške zločine. Njima se, naročito Izraelu, svi srbijanski režimi još od osamdesetih ulizuju ne bi li ušićarili podršku za etnička čišćenja muslimana po Kosovu i BiH i pokušaj otkidanja dijela teritorija od povampirene neonacističke Hrvatske.

Situacija je daleko kompliciranija u domeni srpsko-hrvatskih međunacionalnih i međucrkvenih odnosa, a pogotovo teška za Bošnjake Muslimane, inače najbrojnije žrtve iz ratova devedesetih. Zato je efendija Hasanović govorio u ime muslimana iz Hrvatske nadajući se u sebi da će komemoracije slične jasenovačkoj uskoro dogoditi i u Srebrenici, a poželjno i u Sarajevu. Jer ako se pomirenje dogodi u Jasenovcu, a da istovremeno ne bude osude genocidnih zločina, kajanja, oprosta i zajedničke komemoracije u Srebrenci i Sarajevu, nikakav jasenovački ritual neće imati ni dubinu ni snagu ni domet koji bi imao ako ga bude pratio i bosansko-hercegovački dio zapadnobalkanskog pomirenja. Ako je dakle balkanskim Židovima možda bilo relativno najlakše doci do jedinog multietničkog i interkonfesionalnog komemorativnog skupa na visokoj razini koji bi osudio Holokaust, Bošnjacima će vjerojatno biti najteže okupiti sličnu svitu za komemoraciju genocida nad balkanskim muslimanima. Zato se efendija Hasanović dobro potrudio u jasenovačkoj molitvi znajući da će i njemu i Islamskoj zajednici biti vrlo teško iskoristiti ovo balkansko vježbanje pomirenja da se pokuša dovesti regionalnu klerikalnu reprezentaciju u Srebrenicu kao simbolično mjesto genocida nad muslimana koji se dogodio u ratovima devedesetih, i na tom mjestu ali u pokušaju i u cijeloj BiH.

Na kraju, ipak najvažnije, nacionalne crkve Srba i Hrvata ključni su akteri ove drame. Dvije su se crkve i upustile u ovo vježbanje pomirenja valjda i stoga što 100 godina od prve Jugoslavije i četvrt stoljeća od zadnjeg bratoubilačkog rata, u njima većinske umjerene i koliko-toliko zdrave snage postaju svjesne i uplašene koliko su srpsko-hrvatski odnosi danas maligno patološki. I koliko proizvedena mržnja nakon početnih uspjeha razdvajanja i otuđivanja naroda nastavlja razarati iste, pa ako se ne ublaži dokrajčiti će oba naroda i prije nego ih izvjesno pomore domaći korumpirani režimi, demografska katastrofa, egzodus mladih i kapitalistička globalizacija. Hrvatski nacionalni katolicizam bi konačno mogao shvatiti da će prekid poricanja ustaškog genocida i njegova jasna osuda ojačati a ne oslabiti Hrvate. S druge strane srpska crkva, preciznije njezini klerikalni ekonomisti, umjerenjaci, već pomalo razabiru da su neobuzdano nacionalističko samosažaljenje i kult kolektivnog mučeništva izbezumili a ne homogenizirali i ojačali Srbe. Uostalom Srbi nisu poput srednjoevropskih Židova koji su se mirno ukrcavali u vlakove za Aušvic pod vodstvom njihovih rabina koji su kao i uvijek čekali Mesiju a osuđivali oružani otpor, kako je to opisala Hana Arendt. Srbi su balkanski ratnički narod koji se Hrvatima osvetio dva puta, 1945 i 1991, a nije ostao dužan ni Turcima, ni Arnautima, ni Nijemcima, ni bilo kome s kim je bio u ratu. S druge strane, na Balkanu postoji koloplet fratricida koji je ove narode učinio ludim narodima, kako ih je dijagnosticirao psihijatar Jovan Rašković, vođa srpske pobune u Hrvatskoj 1991. Čini se stoga da narodi zajedničkog jezika, ma kako da ih zovu, i s milijunima ljudi iz mješovitih brakova, mogu iskoristi međusobno razumijevanje i rodbinsku bliskost za dugo odlaganu kolektivnu psihoterapiju. Vježbanje pomirenja izgleda kao prvi korak, odnosno prve takve grupne terapeutske seanse.

Dalje, ove dvije crkve danas predstavljaju ne samo razdvojene a neupitno bliske narode nego i simbole, ideje i pokrete koji su stvarali, održavali i rušili zajedničke države na ovim prostorima. Time ostaju u obavezi da tu tragičnu južnu Slaviju dostojanstveno i sahrane a njene potomke poštuju. Neka stoga pri ritualnom spomenu u čast svih žrtava kojima se priznaje dostojanstvo, dopuste da će neki među onima koji te komemoracije budu pratili u regionu i diljem svijeta – požaliti barem u mislima i sve one koje se ne daju razdvajati po sadašnjim kriterijima balkanskih etnokonfesionalnih nacionalizama i njihovih novokomponovanih nacionalnih identiteta. Ovi su novi identiteti iskonstruirali razlike koje nisu postojale i prenaglasili postojeće. Oni također nisu sinteza najboljeg iz tisućljetne kulture dva europska naroda, nego najgoreg iz njihovog konflikta od 1941. do danas. Kao takvi ti nacionalni identiteti kakvi su danas nisu ni vječni ni nepromjenjivi, nego ih se mora rekonstruirati da bi ovi narodi imali budućnost, osim ako ne namjeravaju izumrijeti kao barbari i luđaci.

Ovo bi pomirenje, ako se dogodi, moglo u očima civiliziranog svijeta biti ocijenjeno pozitivno i uvršteno među najveća dostignuća danas neuglednih naroda s ove notorne evropske periferije, koji su inače vidjeli i bolje dane i osjetili divljenje i velikih i malih naroda u svijetu. Ako do velikih skupnih komemoracija u Jasenovcu i Srebrenici doista dođe, moglo bi to privući globalne masmedije i međunarodne instancije koje su pratile ratove devedesetih, sretne da mogu izvjestiti svijet o konačnom prestanku tih sukoba. CNN će tome sigurno dati prajm-tajm termin, isti onaj što su ga imali Vukovar 1991, Sarajevo pod opsadom 1992-1995 i NATO napad na Srbiju 1999. I ako na te komemoracije dođu svjetski državnici i uglednici, kao što su došli na Titovu sahranu 1980. i otvaranje zimske Olimpijade u Sarajevu 1984, oni će biti tu radi odavanja počasti miru i multietničkom i međuvjerskom zajedništvu poslije tragedije balkanskih ratova i etničkog čišćenja. Ali možda tim crkvama ovaj mogući svjetski interes i vanjske percepcije nije trebalo ni otkriti, da se ne predomisle i ne odustanu. Ionako će se mnogi dobronamjerni ljudi, ali i stručni komentatori, upitati što će zapravo svi ti rituali promijeniti. Ali to je pitanje neumjesno iz barem četiri slijedeća razloga. Prvo, u zadnjih tridesetak godina, ljudi su se u ovim državicama umorili od konflikata i poželjeli živjeti kao sav normalan svijet, da parafraziramo onaj jugoslavenski film. Drugo, države limitiranog, uglavnom simboličnog suvereniteta svedene na provincijska kazališta i sektaške mentalitete, naviknule su svoje žitelje da je stvarnost mit, pompa i kič. Stoga će taj ritual konzumirati, jer drugi oblik spoznaje većina ne zna niti percipira. Ako ništa konkretno ne budu spoznali nego tek na čas osjetili duboko u sebi da je sve bilo tragedija i da iz te zajedničke povijesti nitko nije izišao kao pobjednik, to nije malo i nevažno. Treće, ako se zna, a zna se, da će makar i takvo simbolično međuetničko i interkonfesionalno pomirenje i slični susreti preko vještačkih barijera mržnje duboko unesrećiti etničke nacionalističke ekstremiste svih boja, kao i vjerske zelote i fundamentaliste, trebalo bi ga održavati svaki dan. Četvrto, jer na posljednji ispraćaj umrlom ipak odemo i taj ritual odradimo iako je pokojniku svejedno, ali nešto iz tog prošlog života ostane i utječe na sudbine onih koji ostaju.

(Peščanik, Foto: YouTube screenshot)

1.Izjavu su potpisali: mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije, episkop gornjo-karlovački Gerasim, episkop slavonski Jovan, episkop dalmatinski Nikodim i episkop osječko-poljski i baranjski Heruvim, te s katoličke strane uz domaćina biskupa Škvorčevića, zadarski nadbiskup i predsjednik HBK Želimir Puljić, splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić, đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit Đuro Hranić te hvarski biskup i generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije Petar Palić. „Episkopi i biskupi zajedno protiv nacionalnih podjela i mržnje“, Novosti), 17. januar/siječanj 2019.
2.„Katolici i pravoslavni zajedno u Jasenovcu“, Radio Slobodna Evropa, 2. maj/svibanj, 2019.
3.„Židovski Bet Israel s vjerskim zajednicama obilježio Dan sjećanja na holokaust“, HINA, 2. maj/svibanj 2019.
4.Prema „Katolici i pravoslavni zajedno u Jasenovcu“, Radio Slobodna Evropa.
5.„Ante Tomić o suzama hrvatske predsjednice: Zašto je plakala? Što je nju, jadnu, slomilo? Ridala je na vječnu temu“, Jutarnji list, 4. maj/svibanj 2019.
6.„Znali smo da Franjo neće Stepinca proglasiti svecem, ali kako je mogao samo dan uoči Stepinčeva rođendana izreći takve birane riječi o Irineju?!“, Jutarnji list, 9. maj/svibanj 2019.