Na zidu jednog banjalučkog ugostiteljskog objekta, iznad toaleta na prvom spratu, uz lik Milana Mladenovića stencilom su otisnuti stihovi: U svakom porazu / Ja sam video deo slobode / I kad je gotovo / Za mene, znaj / Tek tad je počelo (Zemlja). Ko predveče i u toku noći sjedi uz parapetni zid zatvorenog prozora, leđima okrenut ovom stencilu, i gleda u Ferhadiju, vidjeće neminovno i ovaj stencil.
Kosmička pravda – reći će na tom mjestu i u tom trenutku neko ko zna da Milan Mladenović baš zbog rušenja Ferhadije nije htio nastupiti u Banjaluci. Parapet, zatvoren prozor, unutrašnje i vanjsko osvjetljenje ne čine nužno scenu. Ni bašta istog kafića na betoniranim ostacima rimskog kupatila, prekoputa džamije iz srednjeg vijeka, ne predstavlja nužno element sukoba, pa ni onaj domaća ili espresso kafa. Ko ovim okolnostima može da odrekne reprezentativnost duhovne situacije vremena, taj intervenciji u ovom prostoru otpisuje trud u promjeni slike sukoba. Jedan element sukoba postoji već u samom odnosu moći čovjekovog uma pred onim što njegove oči žele da vide a ne mogu, pa i u onom što vide čak i kad ne žele da gledaju. A šta su drugi elementi sukoba?
Suočavanje sa sadašnjošću
Zvanična Banjaluka pretvarala se tada da ne zna ko je srušio Ferhadiju, nagovještavajući novu epohu razvoja grada pod okupacijom laži. Dvadeset i šest godina nakon rušenja i tri godine nakon obnove zadužbine Ferhat-paše Sokolovića, Banjaluka isto tako biva tretirana užasavajuće grubo, gotovo inkvizicijski u kampanji za ljepšu i privlačniju predstavu o stvarnosti. Od tog bivaju cementirani nervni završeci i osjeti. Armira se poimanje da ljepota nije izostanak radikalne kritike, nego tek ono što se radikalnoj kritici odupire. Takvoj smjesi primisli nedostaje vezivo i ona ga dobija, manje organskim rascjepljivanjem, odvajanjem i prosijavanjem onog od čega interpretacija napravi žito ili kukolj, više generičkim progonstvom, istrebljenjem artefakta kritičkog mišljenja. Stradalništvo i mučeništvo kao garant da se stanje neće mijenjati, no da radnja mora izazvati neko zbivanje.
Ima li vidljivijeg i očiglednijeg primjera za to nego da danas većinski Srbi prilagođavaju svoje stavove i uvjerenja onako kako su u ratu Bošnjaci i Hrvati prilagođavali svoja imena i prezimena novoj vlasti? Nije li sjećanje na Davida Dragičevića u javnom prostoru Banjaluke uništeno onako kako su devedesetih rušene banjalučke crkve i džamije? Nije li David završio tamo gdje su devedesetih završavali svi koji rušilačkoj i zločinačkoj hunti nisu pokazali pokornost? Nisu li Davidovi roditelji iz Banjaluke prognani upravo lažima i spletkama? Šta drugo preostaje nego poslušati savjet Alekse Šantića: „Otvori srce nebu blagodatnom / Potoku, rosi i leptiru zlatnom / Na ružu kada umoran malakše / Praštaj, i moli za sebe i one / Što ljutom mržnjom kinje se i gone / I dugo plači, i biće ti lakše“ (Zora).
Nepoželjno sjećanje i očekivani zaborav
Zahvaljujući moći i uticaju dominantnog narativa pamćenja i zaborava, ratna prošlost pohranjena je u istoriju. Oni koji su blagoslovili takav rasplet događaja svjesni su najbitnijeg: zbivanja koja su u ratu činila banjalučku svakodnevnicu nisu i ne mogu biti prošlost. S obzirom da oni gospodare istorijom, upravljajući tako svakodnevicom prosto je nemoguće da prošlost ostane u prošlosti – jer i to je istorija. Možda to ne bi bilo moguće kada ljudi koji su devedesetih harali, žarili i palili gradom na Vrbasu ne bi imali moć i uticaj koje crpe iz svog herojskog podviga kome se ne nazire kraj. Kao ni bez opterećenja u sjećanju i zaboravu koje takav politički narativ zahtijeva od podaništva. Uspjeh takvog narativa treba vidjeti prvenstveno u tom što zauzvrat nudi golo preživljavanje. I alternativu: Kome je to malo, neka ide, prije nego ostane bez njega.
Dok ljudi gledaju kuda dalje iz Banjaluke, većina stručne javnosti sablažnjava se kada mora procijeniti hoće li se domicilno stanovništvo istočiti Zapadu prije nego zapadne Istoku. Kako se taj sukob nadvio nad javnim prostorom najbolje govori činjenica da u Banjaluci kroz koju godinu treba da bude otvorena replika Kremlja i da obnovu Arnaudije u potpunosti kontroliše Republika Turska. U međuvremenu, nastavlja se dominacija uvriježenih aktova smjelosti. Dragan Bursać već je pisao o takvom jednom podvigu: šestorica momaka istrčala su banjalučki polumaraton noseći crne majice s likom Ratka Mladića. Moglo bi se reći da su svojim nezavidnim rezultatima obrukali generala, organizatora, Banjaluku, sami sebe uostalom, ali ne može se to reći jer oni su uspjeli u svojoj namjeri. Zavidnost nije njihova nego naša – oni su istrčali stazu noseći majicu koju su htjeli, a ne mi. Nemoguće je potkrijepiti tvrdnju da su htjeli izazvati reakciju kakvu su izazvali. Ako su to i htjeli, onda su stvarno genijalci. Organizator im nije mogao zabraniti učešće. Nema zakona koji bi takav akt prekršio, barem među napisanim i usvojenim u skupštini. Nije objavio fotografiju, jer ona nije prošla selekciju. Policija nije u tome uočila ništa što remeti javni red i mir stoga organizator nije imao fotografiju koja bi poslala poruku adekvatne reakcije bez koje su duh i riječi građanske smjelosti ponekad bespomoćni. Premda je gotovo nemoguće ustanoviti je li u masi na polumaratonu bilo više onih koji nisu očekivali ovakav izgred ili onih kojima bi izgred predstavljala bilo kakva reakcija.
I poslije Tita, klavir
Policija je imala preča posla. Morala je, gotovo po isteku vremena kućnog reda i mira, da utiša nešto glasniju muziku pored zgrade na kojoj je nastajao novi mural, poklon Omladinske prestonice Evrope Novog Sada. Vijest o njemu promakla je široj javnosti dijelom zbog prethodno navedenih pseudodogađaja, dijelom zbog polumaratona, dijelom zbog ubistva jednog od najuticajnijih banjalučkih preduzetnika. Ta novost ni u bosanskohercegovačkim masovnim medijima nije dobila pažnju kakvu zaslužuje. Istina, niti je mural fantazmična atrakcija koja treba da privuče turiste, niti bi to trebalo da bude. Sadržaj predstavljen na muralu, u mjestu i vremenu u kome nastaje, takođe je odraz jednog sukoba. Ne sukoba s policijom, koga nije ni bilo, jer muzika je utišana, već sukoba u kome postoji element događajnog: borbu za javni prostor, korišćenje slobode da se u njemu oglašava, izražava, misli i djeluje. Klavir na zvjezdanom nebu koji je na bočnom zidu zgrade u bulevaru Živojina Mišića naslikao beogradski artist Piros, prvi je klavir koji je neko poklonio Banjaluci poslije Josipa Broza Tita. (Mural je poklon Omladinske prestonice Evrope Novog Sada.) Tako je ova intervencija u javnom prostoru, htijenjem autora ili ne, ispunila obris još jedne vremenske situacije.
U odnosu na taj događaj, izgrednici banjalučkog polumaratona sa majicama na kojim je Ratko Mladić past će u zaborav, i već jesu. Koliko dugo će Ratko Mladić likom biti prisutan u javnom prostoru Banjaluke, to ne zavisi samo od onih koji vladaju zahvaljujući njegovom liku i djelu, onih koji svojim riječima, mislima i djelima negiraju, glorifikuju i relativizuju njegov zločin imaju i onih koji imaju imovinsku korist od prodaje majica i drugih predmeta s njegovim likom. I ne samo njegovim jer, kako reče Branko Miljković: Poređane glave u zaboravljenom vremenu / sa uzaludnim mislima i poslednjim rečima / slute svoj lik u mutnome kamenu (Početak traganja za bićem).
Najveći dio odgovornosti da isprave taj tok, srećom ili nažalost, imaju oni koji bi intervencijama u javnom prostoru mogli stvoriti djelo koje bi imalo veću vidljivost od likova i poruka (po)ratne propagande. Ispuniti njime javni prostor i time prekriti rupe onako kako je boja ispunila rupe na fasadi zgrade. Baš kao što reče Živojin Mišić: Ko sme taj može, ko ne zna za strah taj ide dalje. Mada, što se banjalučkih murala tiče, trebalo bi ići dalje od bulevara Živojina Mišića. U svakom smislu dalje, pogotovo na stranu prema centru.