Aleksandar Vučić i SNS izgubili su izbore ubjedljivo, priznali poraz i nije se desilo ono od čega su svi strahovali – nasilje. Dvogodišnja studentska priča dobila je srećan kraj.

Sinoć smo gledali, uglavnom, lijepe slike iz Beograda i drugih srpskih gradova. Decenijama ih sa tih adresa nije bilo. Radost zbog osvojene slobode, uz legitimnu dozu patriotizma, napokon bez nacional-šovinističke euforije.

Ljudski je nadati se da bismo konačno mogli dobiti Srbiju koja ne razara i sebe i susjede. Koja će živjeti svoj život i pustiti druge da žive svoj. Kojoj Srbi izvan njenih granica neće biti alibi za izvoz velikosrpstva i klerošovinizma. Koja neće za pola godine ili godinu postati država po mjeri struktura duboke države: SPC, BIA, SANU… Koja neće sistemski nastaviti da slavi Ratka Mladića, negira genocid u Srebrenici, izbjegava suočavanje sa grijehovima iz prošlosti.

Aleksandar Vučić povukao je sinoć najbolji potez u političkoj karijeri. Priznao je izborni poraz i, šta god prethodilo toj njegovoj odluci, učinio da društvo podijeljeno na dvije duboke mržnje ne sklizne u sukob nepredvidivih razmjera i posljedica. Da li bi to uradio da je razlika bila „pola poslanika“, kao u Crnoj Gori, 30. avgusta, srećom, nikad nećemo saznati.

Vidjećemo kakva sudbina čeka čovjeka koji je 14 godina orobljavao i zaraboljavao Srbiju. Već jutros, vjerujem, brojaće na prste jedne ruke prijatelje i saveznike koji su ostali uz njega. Siguran sam da će Milan Knežević biti jedan od njih.

Režim Aleksandra Vučića bio je zlo za susjedne države. Za Crnu Goru najviše. Bio je logistika: finansijska, medijska, obavještajna, ideološka… za sve što mrzi ideju o postojanju crnogorskog identiteta i nezavisne države. Bio je to više od bilo koje vlasti u Srbiji. Baš tako. Bilo je brutalnijih, onih koji više mrze ime i biće Crnogorsko, ali je samo Vučićeva mašinerija bila totalna, kao Ajaks Rinusa Mihelsa, i gušila Crnu Goru na svakom pedlju terena.

Avaj, kako neko sinoć primijeti na X-u, u novoj Vladi Srbije, po svoj prilici, biće više Crnogoraca nego u Vladi Crne Gore.

No, ne zbog toga, čak ponajmanje zbog toga (pravilo s rijetkim izuzecima je da Crnogorci lojalnost Beogradu dokazuju surovošću prema Crnoj Gori), nego zbog zakonitosti da „velike kule padaju velikim padom“, Vučićeva mašinerija neće tako brzo opet biti u punom pogonu, na poslovima destabilizacije regiona, Crne Gore pogotovo.

Ne barem do sljedećih crnogorskih izbora. I to je, od sinoć, kapitalna politička činjenica u svim izbornim kalkulacijama. Prvi put u posljednjih 35 godina prosrpske političke stranke moraće na izbore o svom trošku i bez usluga strateškog navođenja iz Beograda. Zapravo, imajući u vidu da su listom u vlasti – o svom i o trošku Crne Gore. Jer, korišćenje drzavnih resursa u partijske svrhe nije ni nastalo, ni nestalo 30. avgusta.

Da li će to biti dovoljno da se nadoknadi gubitak saveznika sa kojim su „branili svetinje“, vodili „bitku za Nikšić“, „rešavali“ Budvu? Koji je za njih smišljao ono što sami nijesu kadri – narativ o „dva jednako opasna nacionalizma“ i „emancipatorskim litijama“? I kao kanale za kontaminaciju javnosti koristio svoje deklarisane partijske i medijske jedinice, ali i one koji su svoje služenje istom cilju maskirali tlapnjama o spremnosti da se udruže i sa „crnim đavolom“, samo da svrgnu staru vlast.

Pokazaće to izbori. No, jasno je da će im bez Vučićeve podrške sve biti mnogo teže. Zapravo nemoguće. Ako oni kojima je stalo do Crne Gore, ponešto nauče od srpskih studenata.

(Antena M)